Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1048/17 (M. B., I. P., M. B., Z. T., M. M. i Z. G.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1048/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1048/17, rješavajući apelaciju M. B. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli M. B.,

I. P., M. B., Z. T., M. M. i Z. G. protiv Rješenja Kantonalnog suda u

Širokom Brijegu broj 63 0 I 019152 16 Gž od 11. januara 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. B., I. P., M. B., Z. T., M. M. i Z. G. (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 17. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 I 019152 16 Gž od 11. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata, kao tražitelja izvršenja, podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 I 019152 13 I 2 od 8. juna 2016. godine kojim je usvojen prigovor treće osobe – Razvojna banka F BiH i kojim se izvršenje na teretnom vozilu marke „Man“ tip 18.284 L-KO proglašava nedopuštenim.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da iz stanja predmetnog spisa proizilazi da je na predmetu izvršenja ustanovljeno založno pravo koje je registrovano u Registru zaloga, kao sredstvo za osiguranje za potraživanje založnog povjeritelja. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je Ugovor o zalogu sklopljen između Investicijske banke F BiH, kao zakupoprimca i JKP Ljubuški, kao zalogodavca (u konkretnom slučaju – izvršenik), a da su Ugovorom o kreditu zalogodavcu odobrena sredstva u iznosu od 231.107,00 DEM i da zalogodavac na ime osiguranja cjelokupnog novčanog potraživanja daje u zalog predmetno vozilo „Man“. Takođe, Općinski sud je naveo da je iz potvrde Registra zaloga jasno da je založni povjerilac Investicijska banka F BiH, a založni dužnik izvršenik i da je založena imovina navedeno vozilo. Općinski sud je naveo da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je procijenjena vrijednost tog vozila 48.009,72 KM. Shodno navedenom, Općinski sud je ukazao da polazeći od odredaba člana 51. stav 1. i člana 52. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, kojima je propisano da osoba koja tvrdi kako u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprječava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja, tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava treće osobe zahvaćena izvršenjem, a da će izvršni sud po prigovoru odlučiti u izvršnom postupku kada to okolnosti slučaja dopuštaju, a posebno ako podnosilac prigovora dokazuje opravdanost prigovora pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom. S obzirom na navedeno, Općinski sud je ukazao da iz dokumentacije dostavljene od strane Investicijske banke F BiH neosporno proizilazi da je na predmetu izvršenja ustanovljeno založno pravo koje je registrovano u Registru zaloga, kao sredstvo osiguranja za potraživanje založnog povjeritelja. Općinski sud je naveo da je potraživanje založnog povjeritelja višestruko veće od procijenjene vrijednosti predmetnog vozila i da treća osoba u ovom postupku ne može namiriti svoje potraživanje, zbog čega je valjalo udovoljiti zahtjevu treće osobe. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da se ne može upuštati u žalbene navode apelanata koji se odnose na nove činjenice, iz razloga što se prema odredbama člana 207. Zakona o parničnom postupku u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj ne dokaže da ih bez svoje krivice nije mogao predložiti ranije.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da založno pravo Razvojne banke F BiH može uticati samo na redoslijed namirenja, a nikako na samo pravo za prodajom založene pokretne stvari. Apelanti smatraju da je Općinski sud imao izvršiti prodaju predmetnog vozila i nakon toga kao prvo namiriti potraživanje Razvojne banke F BiH , a nakon toga apelante. Apelanti u suštini smatraju da su u odluci koju su osporili pogrešno primijenjeni pozitivno pravni propisi.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. S obzirom na činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Općinski sud u obrazloženjima svojih odluka dali dovoljno jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1048/17 (M. B., I. P., M. B., Z. T., M. M… | Sudska praksa | Aktio