Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1206/17 (M. O., K. S. i A. H.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1206/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1206/17, rješavajući apelaciju Mihrudina Omeragića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mihrudin Omeragić, Kenan Silajđija i Ajdin Habibić protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 066261 16 Kž od 24. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mihrudin Omeragić (u daljnjem tekstu: prvoapelant), Kenan Silajđija (u daljnjem tekstu: drugoapelant) i Ajdin Habibić (u daljnjem tekstu: trećeapelant) iz Novog Travnika, koje zastupa Bekir Ferizović, advokat iz Travnika, podnijeli su 31. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 K 066261 16 Kž od 24. januara 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom prvoapelant je oglašen krivim za krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: KZ F BiH) počinjeno u sticaju sa krivičnim djelom samovlašće iz člana 370. stav 1. istog Zakona, pa mu je za počinjena krivična djela izrečena uslovna osuda, na način da mu je utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, te je istodobno određeno da se tako utvrđena kazna neće izvršiti ukoliko prvoapelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. U istom krivičnom postupku drugoapelant i trećeapelant su oglašeni krivim za krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa članom 31. KZ F BiH, pa im je za počinjena krivična djela izrečena uslovna osuda, kojom im je utvrđena kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci i istodobno određeno da se tako utvrđene kazne neće izvršiti ukoliko drugoapelant i trećeapelant u roku od dvije godine ne počine novo krivično djelo.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je na osnovu tako pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak o krivičnoj odgovornosti apelanata. Kantonalni sud je istakao da je opravdano vjera poklonjena iskazu svjedoka-oštećenog H. Š. koji je događaj opisao u detalje, na način da je sa prvoapelantom obavio zamjenu motornih vozila, da bi ga ubrzo prvoapelant pozvao na razgovor, jer je posumnjao da je broj šasije na vozilu kojeg je dobio u zamjenu, krivotvoren. Kantonalni sud je ukazao da je u daljem izlaganju na glavnom pretresu oštećeni potvrdio da je zajedno sa S. H. otišao do kuće prvoapelanta, kojeg je sačekao, da bi isti došao vozilom sa drugoapelantom i trećeapelantom, koji su sjeli u njegovo vozilo i sa ta dva vozila su svi otišli u mjesto lsakovići gdje su mu navedena lica pokušala uzeti ključeve od vozila. Kantonalni sud je dalje naveo da je oštećeni istakao da kako apelanti nisu uspjeli u toj namjeri, da su ga na silu ugurali u garažu zajedno sa E. K., gdje ga je drugoapelant željeznom šipkom pritisnuo uza zid i tražio ključeve od njegovog vozila, a nakon toga je drugoapelant sjeo u automobil oštećenog i odvezao se, a prvoapelant mu je tražio 4.000,00 KM da mu vrati vozilo. Kantonalni sud je istakao da iako se svjedok S. H. zbog navodne povrede glave događaja nije sjećao, na glavnom pretresu ove navode nije potvrdio, te da je nakon što mu je predočen iskaz kojeg je dao pred djelatnicima PU Travnik svjedok, pojašnjavajući da zbog nesreće koju je doživio se događaja ne sjeća, izjavio da se sjeća da je takvu izjavu dao. Kantonalni sud je naglasio da je tom izjavom svjedok S. H. u cijelosti potvrdio navode oštećenog (ističući u detalje iskaz navedenog svjedoka). Kantonalni sud je ocijenio da je opravdano prvostepeni sud prihvatajući i iskaz svjedoka S. H. dat u istražnom postupku kao vjerodostojan svoju osuđujuću odluku temelji na ovakvim iskazima. Naime, Kantonalni sud je pojasnio da su ta dva svjedoka direktni očevidci događaja, da su njihovi iskazi saglasni i da stoga nije bilo niti jednog razloga da im prvostepeni sud ne pokloni svoju vjeru. Kantonalni sud je istakao da iskazima ostalih svjedoka E. K., A. K. i N. K., te M. K. i S. P. navedeni saglasni iskazi nisu dovedeni u sumnju. Naime, Kantonalni sud je pojasnio da svjedok E. K. koji je trebao farbati sporno vozilo znao da je oštećeni došao sa određenim vozilom, da je negirao bilo kakvo svoje učešće, iako se sve dešavalo u njegovoj radioni, ali se ne sjeća ko je odvezao vozilo iz njegove radione, zbog čega se iskaz tog svjedoka ne može prihvatiti kao vjerodostojan. Kantonalni sud je naveo da činjenica da je kritične prilike nad oštećenim izvršeno nasilje da proizlazi i iz liječničkog uvjerenja DZ Novi Travnik, kojim je konstatiran nastanak lake tjelesne povrede u vidu krvnog podljeva desno ispod lopatice kod oštećenog. Kantonalni sud je dalje naveo da iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta PS Novi Travnik (iz koje je vidljivo da je određenog dana od drugoapelanta privremeno oduzeto predmetno vozilo i da je isto uz potvrdu vraćeno oštećenom), proizlazi da je predmetno vozilo kritične prilike oduzeto od oštećenog i da se nalazilo u posjedu drugoapelanta. Kantonalni sud je ocijenio da paušalno žalba ukazuje na kontradiktornost izjave oštećenog sa izjavom koju je dao u policiji, jer se ne radi o kontradiktornosti, nego samo o pojašnjenju koje tri osobe su ga ugurale u garažu. Kantonalni sud je naglasio da je razlog što oštećeni nije događaj odmah prijavio policiji istaknut i u iskazu oštećenog, kao i u iskazu svjdoka S. H., a to je da je oštećenom zapriječeno da događaj ne smije prijaviti, zbog čega je oštećeni događaj prijavio tek sutradan. Kantonalni sud je konstatovao da je tačno da je kod oštećenog nastala laka tjelesna povreda evidentirana tek nakon četiri dana, ali da nema ni dokaza da je u međuvremenu oštećeni imao nekakve druge krizne situacije i da je eventualno u nekom drugom događaju mogao zadobiti povredu, dok navod da oštećeni nije policiji dostavio hlače sa poderanim džepom je neprihvatljiv jer takvu obavezu oštećeni nije ni imao.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti u suštini smatraju da su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05). Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su apelanti počinili predmetna krivična djela na način kako je to navedeno u izreci presude, što je kao pravilno potvrdio i drugostepeni sud. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je, kao i prvostepeni sud, prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman