Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1447/17 (Z. I., I. Š., O. Š., M. S. i E. Š.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Doživotno izdržavanje
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1447/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1447/17, rješavajući apelaciju Zule Ibranovića i drugig, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Zula Ibranović Ismeta Šabić, Omer Šabić, Mevija Suljić i Esad Šabić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 032779 14 Gž od 17. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zula Ibranović, Ismeta Šabić, Omer Šabić, Mevija Suljić i Esad Šabić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Agan Abdulahović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 13. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 032779 14 Gž od 17. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili, između ostalog, da se raskine ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između Š. Š. (oca apelanata) i tužene (S. J.).
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je predmet spora u konkretnom slučaju, između ostalog, zahtjev apelanata za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, zaključen, između Š. Š kao primaoca izdržavanja i tužene kao davaoca izdržavanja, a koji zahtjev su apelanti temeljili na tvrdnjama da tužena kao davalac izdržavanja nije izvršavala svoje ugovorom preuzete obaveze, radi čega je prednik apelanata, umrli Š. Š., kao primalac izdržavanja za života, u smislu odredbi člana 123. stav 3. Zakona o nasljeđivanju, podnio tužbu protiv tužene za raskid predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju. Kantonalni sud je istakao da apelanti za svoje tvrdnje nisu izveli odgovarajuće dokaze u smislu odredbi člana 7. stav 1. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), radi čega je pravilno prvostepeni sud primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu odredbi člana 126. ZPP u cijelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata. Kantonalni sud je ukazao da u pogledu postojanja razloga za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju u smislu navedene odredbe člana 123. stav 3. Zakona o nasljeđivanju, da je potrebno istaći da je osnovna pretpostavka, o kojoj ovisi osnovanost zahtjeva apelanata, da ugovorna strana svjesno izbjegava vršenje obaveza preuzetih ugovorom, u namjeri da bi se tih obaveza oslobodila. Kantonalni sud je naglasio da je pored navedenog od bitnog značaja utvrđenje i činjenice vezane uz odgovornost za neizvršavanje obaveza, jer raskid ugovora zbog neizvršavanja obaveza preuzetih ugovorom, ne može tražiti ona strana koja je sama kriva za neizvršavanje ugovorenih obaveza. Dakle, Kantonalni sud je pojasnio da sama činjenica da ona ugovorna strana koja je preuzela obavezu izdržavanja druge ugovorene strane, tu obavezu ne izvršava, ne predstavlja sama za sebe razlog za raskid ugovora, jer neizvršavanje obaveza mora imati karakter svjesnog izbjegavanja vršenja preuzetih obaveza s namjerom oslobađanja od izvršavanja tih obaveza, a što po ocjeni Kantonalnog suda apelanti u konkretnom postupku nisu dokazali. Kantonalni sud je konstatovao da je pravilnom ocjenom predloženih i izvedenih dokaza, prvostepeni sud nesumnjivo utvrdio da je tužena, kao davalac izdržavanja, svoje ugovorom preuzete obaveze prema primaocu izdržavanja izvršavala na način kako je to i ugovoreno (obezbjeđivala potrebnu hranu, pružala usluge u pogledu održavanja lične higijene i higijene prostorija, odnosno kuće u kojoj je davalac izdržavanja živio sam, jer nije bila ugovorena zajednica života), da je ove svoje obaveze tužena izvršavala od zaključivanja predmetnog ugovora od 10. oktobra 2011. godine pa sve do 17. decembra 2012. godine, kada joj je primalac izdržavanja, u prisustvu saslušanog svjedoka E. Š., saopštio da želi raskinuti predmetni ugovor jer da će o njemu ubuduće brinuti apelanti (sin Omer i kćerka Ismeta), da se zahvalio tuženoj za do tada pružene usluge i rekao joj da više ne dolazi. Kantonalni sud je zaključio da je kod takvog činjeničnog utvrđenja, pravilan izneseni zaključak prvostepenog suda da je tužena kao davalac izdržavanja od 17. decembra 2012. godine bila onemogućena od strane primaoca izdržavanja da izvršava svoje ugovorene obaveze, te stoga u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju uslijed neispunjavanja obaveza u smislu odredbi člana 123. stav 3. Zakona o nasljeđivanju. Kantonalni sud je istakao da se suština žalbenih navoda apelanata svodi na pobijanje ocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka kojima je sud poklonio vjeru i iskaza svjedoka kojima sud nije poklonio vjeru. Kantonalni sud je naglasio da slobodnoj ocjeni izvedenih dokaza od strane prvostepenog suda apelanti ne mogu osnovano suprotstaviti svoju ocjenu izvedenih dokaza na način kako to iznose u žalbi, jer pri tome apelanti zanemaruju činjenice i navode koje je iznijela suprotna stranka u postupku i koje je prvostepeni sud morao suprotstaviti navodima apelanata, kako je to i istaknuto u obrazloženju prvostepene presude. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti obrazlažu na način da, u suštini, smatraju da redovni sudovi u konkretnom postupku nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu, pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelanti (kao tužitelji) u toku postupka nisu dokazali svoje činjenične tvrdnje na kojima su zasnivali postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njihov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP-a sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman