Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-868/17 (M.M.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-868/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-868/17, rješavajući apelaciju M.M., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M.M.
protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 018474 16 Rev od 7. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 7. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 018474 16 Rev od 7. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, konačnom osporenom odlukom odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 Rs 018474 16 Rsž od 16. juna 2016. godine kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelantice i potvrđeno Rješenje Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P018474 12 P od 16. februara 2016. godine kojim je odbačena apelantičina tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, u toku prethodnog ispitivanja tužbe, rješenjem od 3. decembra 2014. godine vratio apelantici tužbu na ispravku i dopunu i pozvao je da u roku od osam dana ispravi i uredi tužbu u smislu odredaba člana
336. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je ukazao da je apelantica u ostavljenom roku dostavila sudu podnesak kojim je uredila tužbu tako što je zatražila da se ponište kao neistinite određene presude redovnih sudova, da se slijedom toga poništi odluka Disciplinske komisije Zavoda za rehabilitaciju „Dr Miroslav Zotović“ Banjaluka, da se obavežu tuženi Lj.Đ., D.S. i Osnovni sud u Banjaluci da joj naknade materijalnu štetu, te da se obaveže tuženi Zavod za rehabilitaciju „Dr Miroslav Zotović“ Banjaluka da joj na na ime neisplaćenih plata u određenom vremenskom periodu uplati određeni novčani iznos i da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Vrhovni sud je ukazao je prvostepeni sud odbacio predmetnu tužbu kao nedozvoljenu, uz obrazloženje da tužbom za utvrđenje, u smislu odredaba člana 54. stav 1. ZPP, nije dozvoljeno utvrđivati neistinitost sudskih odluka, s obzirom da je ispitivanje zakonitosti sudskih odluka zagarantovano pravom na redovne i vanredne pravne ljekove. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda, te odbio apelantičinu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne, ali iz drugih razloga. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iz odredaba člana 66. ZPP proizlazi da će sud, kada utvrdi da je tužba nerazumljiva ili ne sadrži elemente propisane članom 53. tog zakona, radi otklanjanja tih nedostataka preduzeti potrebne rdanje predviđene odredbama člana 336. tog zakona. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da, prema odredbama člana 336. st. 1. i 3. ZPP, ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnosiocu vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odrediti rok za ispravku ili dopunu podneska koji ne može biti duži od osam dana, te da će se smatrati da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke, odnosno dopune, odbaciće se. S obzirom na to da je apelantica u ostavljenom roku vratila neuređenu tužbu sudu, jer je tužba u suštini ostala ista, Vrhovni sud je konstatovao da je pravilna odluka nižestepenih sudova kojima je tužba odbačena u smislu odredaba člana 336. st. 1. i 3. ZPP. Osim toga, imajući u vidu odredbe člana 69. ZPP kojima je propisano da se protivnoj stranci dostavlja samo uredna tužba na odgovor, Vrhovni sud je naveo da se revizijom neosnovano ukazuje da je time što tužba nije dostavljena tuženim na odgovor apelantica onemogućena u raspravljanju. Apelacioni navodi
3. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama, kojima je odbačena njena tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama, kojima je odbačena njena tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno je "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Takođe, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po sâmoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, potvrđene kao pravilne nižestepene odluke kojima je odbačena apelantičina tužba u predmetnoj pravnoj stvari, s tim da je Vrhovni sud svoju odluku, za razliku od nižestepenih sudova, zasnovao na odredbama člana 336. st. 1. i 3. ZPP. Dovodeći u vezu odredbe člana 336. st. 1. i 3. ZPP sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom parničnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je došlo do povrede prava na pristup sudu, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman