Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-194/15 (D. Š.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-194/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 194/15, rješavajući apelaciju Dragana Ševe, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Dragana Ševe.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 029093 14 Rev od 29. oktobra 2014. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Draganu Ševi u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Ševe podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 029093 14 Rev od 29. oktobra 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragan Ševo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 029093 14 Rev od 29. oktobra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Nikole Ševe, tuženog u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 6. aprila 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju. Na osnovu člana 34 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, odnosno Vrhovnog suda, zatraženo je 19. juna 2017. godine, odnosno 14. jula 2017. godine, da dostave fotokopiju dostavnice o uručenju apelantu osporene presude.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju, odnosno traženu dostavnicu, u periodu od 10. aprila do 18. jula 2017. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 16. jula 2007. godine podnio Osnovnom sudu tužbu radi utvrđenja, te je u toku 2011. godine dva puta opredijelio tužbeni zahtjev, kod kojeg je ostao do zaključenja glavne rasprave. Tuženi je na ročištu od 21. marta 2011. godine podnio protivtužbu protiv apelanta radi utvrđenja, koju je uredio na ročištu od 18. marta 2013. godine.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 029093 07 P od 11. juna 2013. godine utvrđeno je da je apelant po osnovu građenja vanknjižni vlasnik porodično-stambenog objekta, izgrađenog na nepokretnosti bliže označenoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna kuća), što je tuženi dužan priznati. Nadalje, utvrđeno je da je apsolutno ništav testament pokojnog testatora Dušana Ševe (otac parničnih stranaka, u daljnjem tekstu: testator), koji je sačinjen pred svjedocima 22. juna 1994. godine u predmetu Opštinskog suda u Kninu u dijelu kojim je testator tuženom, za slučaj smrti, ostavio zapadnu garažu i drvarnicu, te je naloženo tuženom da apelantu preda u posjed, slobodne od lica i stvari, garažu i drvarnicu koje se nalaze u predmetnoj kući. Presudom je dalje odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi stekao pravo svojine na garaži i šupi koje se nalaze u predmetnoj kući, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude navedena garaža i šupa izdvoje kao etažna cjelina i tuženi uknjiži kao etažni vlasnik u javnim evidencijama. Presudom je tuženi obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da među strankama nije bila sporna lokacija drvarnice i garaže. Nadalje, na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno je da se sporna garaža i šupa nalaze u predmetnoj kući, te da je tuženi u posjedu navedenih prostorija niz godina. Takođe, utvrđeno je i da je do 1980. godine završena gradnja dvorišnog objekta na predmetnom zemljištu koje je tada bila u svojini testatora, te da je testator 1983. godine ugovorom o poklonu apelantu prepisao zemljište na kojem se nalazio dvorišni objekat. Osnovni sud je istakao da je u ugovoru o poklonu bilo navedeno da će apelant kao poklonoprimac omogućiti poklonodavcu postavljanje drvarnice i garaže u novosagrađenoj kući, što je Osnovni sud protumačio da se radilo o budućem objektu koji se u to vrijeme trebao izgraditi (nova kuća). Nadalje, utvrđeno je da je apelant bio graditelj predmetne kuće, koja je sagrađena na mjestu dvorišnog objekta, koji je proširen, nadzidan, podignut na sprat s potkrovljem, te je stoga Osnovni sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev i utvrdio da je apelant vanknjižni vlasnik predmetne kuće. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da nije došlo do faktičke realizacije odredbe pomenutog ugovora o poklonu u dijelu korišćenja drvarnice i garaže, jer ih nije koristio testator, već tuženi. Osnovni sud je istaknuo da apelant nije mogao biti vlasnik objekta i vlasnik čestica, odnosno površine na kojoj su garaža i ostava izgrađene, a da neko treći bude vlasnik navedenih prostorija, odnosno površine na kojoj su garaža i ostava izgrađene. S tim u vezi, obrazloženo je da ne može na istoj čestici postojati dvojna svojina, odnosno da jedna osoba bude vlasnik čestice, odnosno površine zemlje, a druga strana da bude vlasnik prostorija koje se u konkretnoj pravnoj stvari odnose na garažu i ostavu koje su na toj čestici sagrađene, pri čemu je bilo nesporno da su navedene prostorije predstavljale sastavni dio predmetne kuće u kojoj živi apelant.

8. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da testator nije bio vlasnik garaže i drvarnice u vrijeme kada je sačinio testament, te je testamentom raspolagao sa garažom i drvarnicom koje nisu kao takve bile upisane niti kao njegova svojina, niti posjed, niti je bio vlasnik čestice ispod koje se nalaze garaža i drvarnica. Imajući u vidu pravno pravilo o jedinstvu nekretnine i objekta koji su izgrađeni na toj čestici, Osnovni sud je ocijenio da je ništav testament testatora u dijelu kojim je zapadnu garažu i drvarnicu ostavio tuženom, te je u tom dijelu poništio odredbu testamenta na osnovu čl. 103 i 104 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

9. Osnovni sud je odbio protivtužbeni zahtjev kao neosnovan zbog toga što odredbom člana 20 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) je propisano da u slučajevima i pod uslovima određenim zakonom, može postojati pravo svojine na stanu i poslovnoj prostoriji kao posebnom dijelu zgrade. U konkretnom slučaju, Osnovni sud je obrazložio da garaža i ostava niti u naravi predstavljaju stambenu jedinicu, niti su kao takve fizički odvojive. Zaključeno je da je tuženi mogao tužbenim zahtjevom eventualno tražiti utvrđivanje nekog suvlasničkog dijela na kući i na taj način tražiti uknjižbu i raspolaganje, jer svojina na posebnom dijelu nepokretnosti (etažna svojina) proizilazi i ostaje neodvojivo povezana s odgovarajućim suvlasničkim dijelom (idealnim dijelom) nepokretnosti na kojem je uspostavljena, odnosno etažna svojina se može uspostaviti na odgovarajućem suvlasničkom dijelu nepokretnosti koja se sastoji od zemljišta sa zgradom, ili od prava građenja sa zgradom, a kako je to regulisano odredbom člana 80 Zakona o stvarnim pravima.

10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 029093 13 Gž od 24. marta 2014. godine odbačena je kao nedozvoljena žalba ranijeg punomoćnika tuženog, odbijena je žalba tuženog i prvostepena presuda potvrđena, te odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda bila pravilna i zakonita. S tim u vezi, obrazloženo je da je apelant na predmetnom zemljištu stekao pravo svojine na osnovu ugovora o poklonu, te je, u skladu sa odredbom člana 21 ZOSPO, stekao pravo svojine na predmetnoj kući stvaranjem nove stvari, bez obzira što predmetna kuća nije uplanjena u katastar nekretnina, odnosno nije upisana kao posebno zemljišnoknjižno tijelo u zemljišnoknjižnoj evidenciji. Nadalje, ocjenjujući dosljednu primjenu odredbe člana 3 ZOSPO, Okružni sud je zaključio da je apelant, kao vlasnik predmetne kuće, između ostalog, imao ovlašćenje i da predmetnom kućom raspolaže, u cjelini ili djelimično, pa i da garažu i drvarnicu, radi svojih potreba, da tuženom na privremeno korišćenje. Nadalje, ocjenjujući odredbu člana 3 ugovora o poklonu, Okružni sud je našao da je prema tom ugovoru apelant bio isključivi vlasnik i posjednik poklonjenih nekretnina, koji se obavezao da testatoru omogući korišćenje garaže i drvarnice. Navedeno, međutim, po mišljenju Okružnog suda, nije značilo da je testator i vlasnik garaže i drvarnice, pa ih prema tome i nije mogao testamentom pokloniti tuženom. Stoga je Okružni sud zaključio da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je djelimično ništav testament testatora, u dijelu kojim je testator tuženom za slučaj smrti ostavio zapadnu garažu i drvarnicu a u skladu sa odredbom člana 103 stav 1 ZOO.

12. U pogledu protivtužebnog zahtjeva tuženog, Okružni sud je naveo da je bio suprotan utvrđenju prvostepenog suda i da je bio u koneksnom odnosu sa zahtjevom apelanta koji je sadržan u stavu 1 izreke prvostepene presude, te da ga je prvostepeni sud trebalo da odbaci, primjenom odredbe člana 67 stav 1 tačka 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Međutim, kako je protivtužbeni zahtjev odbijen, Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda i u tom dijelu pravilna i zakonita.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 029093 14 Rev od 29. oktobra 2014. godine djelimično je usvojena revizija tuženog, preinačena presuda Okružnog suda tako da je djelimično usvojena žalba tuženog, preinačena presuda Osnovnog suda tako da je odbijen apelantov zahtjev da se utvrdi da je apsolutno ništav testament testatora u dijelu kojim je testator tuženom, za slučaj smrti, ostavio zapadnu garažu i drvarnicu, kao i zahtjev da se naloži tuženom da apelantu preda u posjed, slobodne od lica i stvari, garažu i drvarnicu koje se nalaze u prizemlju predmetne kuće. U ostalom dijelu revizija je odbijena, te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su udovoljili tužbenom zahtjevu u dijelu kojim je traženo utvrđenje da je apelant vanknjižni vlasnik predmetne kuće, a odbili zahtjev iz protivtužbe da se utvrdi da je tuženi vlasnik garaže i drvarnice, slijedom čega je odbio reviziju u ovom dijelu. Vrhovni sud je dalje naveo da se odredbom člana 2 ugovora o poklonu apelant, kao poklonoprimac, obavezao da će testatoru, kao poklonodavcu, u novosagrađenoj predmetnoj kući omogućiti postavljanje drvarnice i garaže, te da je ugovor realizovan i u ovom dijelu. S tim u vezi, obrazloženo je da nije bilo sporno da u predmetnoj kući postoji zasebna drvarnica i garaža, koje sada koristi tuženi, pa je i struja za ovaj dio obezbijeđena od kuće tuženog. Dalje je istaknuto da je predmetnim testamentom testator ovo svoje pravo postavljanja drvarnice i garaže prenio na tuženog. S tim u vezi, Vrhovni sud je citirao odredbe čl. 6 i 2 Zakona o nasljeđivanju, prema kojim se može naslijediti na osnovu zakona i na osnovu testamenta (oporuke), a nasljeđivati se mogu stvari i prava koja pripadaju pojedincima. Kako je testator svoje pravo na postavljanje garaže i drvarnice u predmetnoj kući, utemeljeno na članu 2 predmetnog ugovora o poklonu, navedenim testamentom prenio na tuženog, Vrhovni sud je zaključio da testament u ovom dijelu nije ništav. Vrhovni sud je ocijenio da je na osnovu navedenih pravnih poslova prednik tuženog (testator) ostvario pravo na postavljanje garaže i drvarnice, a ne, kako je naprijed objašnjeno – pravo svojine, pa je samo to svoje pravo (koje je po obimu manje od prava svojine) mogao, temeljem citiranih odredaba Zakona o nasljeđivanju, testamentom prenijeti na treće lice (tuženog). Stoga je zaključeno da tuženi ima pravo na posjed sporne garaže i drvarnice, i to pravo koristi, čime se osnovano brani od zahtjeva apelanta, zasnovanog na odredbi člana 37 ZOSPO, za predaju u posjed navedenih prostorija. Stoga je Vrhovni sud iz navedenih razloga reviziju djelimično usvojio i u ovom dijelu preinačio presudu Osnovnog suda.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud pogrešno Ocijenio utvrđene činjenice i dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, te da je pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno pravo. Apelant tvrdi da je predmetnu kuću izgradio sopstvenim sredstvima, da je predmetnu garažu i drvarnicu koristio on i njegovi podstanari, te da je tuženom dao dozvolu 1996. godine da koristi navedene prostorije za ostavljanje uvezenih stvari. Ističe da testator nije imao pravo raspolaganja garažom i drvarnicom, jer između njega i apelanta nikada nije postignut dogovor, niti uslov u ugovoru o poklonu da testator postane vlasnik i posjednik predmetne garaže i drvarnice, niti da njome može raspolagati. Ističe da testator nije iskoristio svoje „pravo postavljanja garaže i drvarnice“ iz ugovora o poklonu sve do svoje smrti, te da se u ugovoru o poklonu uopšte ne pominju zapadna garaža i drvarnica, kako je to navedeno u testamentu (sporne prostorije se nalaze na sjeverozapadnoj strani kuće). Kako je predmetnu kuću, uključujući i predmetnu garažu i drvarnicu, apelant izgradio sopstvenim sredstvima i da testator tokom gradnje nije iskoristio svoje pravo postavljanja garaže i drvarnice, apelant smatra da mu je to pravo i prestalo, budući da ga je mogao da koristi samo tokom gradnje predmetne kuće. Suprotno stavu Vrhovnog suda, smatra da testator nije prenio na tuženog pravo postavljanja garaže i drvarnice, nego mu je testamentom ostavio zapadnu garažu i drvarnicu kao već izgrađene prostorije (čiji je vlasnik apelant), te se stoga na navedeni odnos ne mogu primijeniti odredbe člana 2 Zakona o nasljeđivanju. Ističe i da je pravo postavljanja garaže i drvarnice bilo lično pravo testatora i nije moglo biti predmet raspolaganja testamentom, te da je to pravo moglo biti predmet raspolaganja testamentom samo u slučaju da je bilo upisano u zemljišnoknjižne evidencije, a što nije bio slučaj. Apelant smatra da su za rješenje spornog odnosa mjerodavne odredbe člana 37 ZOSPO, kao i člana 131 Zakona o stvarnim pravima. Ističe da mu je Vrhovni sud oduzeo zakonom određena prava kao vlasnika nekretnine bez valjanog pravnog osnova i, istovremeno, bez valjanog pravnog osnova, dodijelio stvarno pravo tuženom da apelantovu nekretninu koristi nesmetano, čime mu je povrijeđeno pravo na imovinu. Osim navedenog, apelant smatra da Vrhovni sud u osporenoj presudi nije dao valjano obrazloženje koje bi svojim sadržajem opravdalo donošenje takve odluke, te da ne sadrži obrazloženje o bitnim činjenicama za presuđenje.

16. Apelant, takođe, smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, tvrdeći, između ostalog, da je predmetni postupak trajao više od sedam godina, te zatražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM, kao i troškove postupka pred Ustavnim sudom.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud navodi da su u rješavanju predmetnog spora na utvrđeno činjenično stanje primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim ili zlonamjernim. Ističe da je iscrpno i svestrano obrazložio svoju odluku, te jasno i argumentovano iznio svoj zaključak zašto smatra da testament testatora nije ništav u dijelu kojim je tuženom ostavio određena prava na garaži i drvarnici, inače nekretninama čije sticanje je parničnim strankama, u dobroj mjeri obezbijedio testator (njihov otac). Smatra neosnovanim apelantove navode da osporena presuda nije jasna u dijelu koji se odnosi na činjenicu o kojoj garaži i drvarnici se radi s obzirom da su parnične stranke braća koja žive na tom mjestu niz godina, te da je navedeno bilo jasno i svjedocima i svim učesnicima u postupku. Vrhovni sud smatra da apelantu nisu povrijeđena prava navedena u apelaciji, te posebno ističe da je revizioni postupak pred ovim sudom trajao tri mjeseca (predmet zaprimljen 18. jula 2014. godine).

18. Okružni sud navodi da ostaje kod obrazloženja koje je sadržano u presudi, te smatra da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.

19. Osnovni sud navodi hronološki tok predmetnog postupka, kako je izloženo u činjeničnom dijelu odluke. Smatra da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji s obzirom da je postupak sproveo u skladu sa odredbama ZPP, a presudu donio pravilnom primjenom materijalnog prava.

20. Tuženi opširno analizira utvrđeno činjenično stanje i apelantove navode, te, između ostalog, ističe da je predmetna kuća dograđena na postojeću drvarnicu i garažu koju je sagradio testator. Ističe da je Vrhovni sud osporenom presudom na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, i to član 37 ZOSPO, te čl. 2 i 6 Zakona o nasljeđivanju.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

22. Zakon o nasljeđivanju – prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Nasljeđivati se mogu stvari i prava koja pripadaju pojedincima.

Član 6.

Naslijediti se može na osnovu zakona i na osnovu testamenta.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 029093 14 Rev od 29. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 14. novembra 2014. godine a apelacija je podnesena 12. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

30. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi utvrđenja svojine, predaje u posjed i utvrđivanja ništavosti testamenta, što nesporno ulazi u okvir apelantovih građanskih prava i obaveza. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

a)U odnosu na suđenje u razumnom roku

31. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatuje da je apelant 16. jula 2007. godine podnio tužbu i da je predmetni postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda 29. oktobra 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko sedam godina i tri mjeseca. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Osnovni sud donio presudu nakon gotovo šest godina od dana podnošenja tužbe (11. juna 2013. godine). Ustavni sud uočava da je tokom 2011. godine apelant dva puta opredjeljivao tužbeni zahtjev, što je u određenoj mjeri objektivno moglo uticati na dužinu postupka. Međutim, Ustavni sud ponavlja da je tužba podnesena 16. jula 2007. godine, a da je apelant tokom 2011. godine opredjeljivao tužbeni zahtjev. Nadalje, žalbeni postupak pred Okružnim sudom trajao je oko devet mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude), a postupak pred Vrhovnim sudom tri mjeseca (računajući od dostavljanja spisa tom sudu).

32. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku pred Osnovnim sudom došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta Osnovni sud nije dao objektivno prihvatljive razloge.

33. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine, st. 38-47, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da, „uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTSBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.

34. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2611/15. Zbog istih razloga, i ova se odluka, takođe, dostavlja navedenim subjektima.

Naknada nematerijalne štete

35. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

36. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 2611/15 preduzeti efikasne mjere radi sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenog apelanta, tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

37. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

38. Osim toga, u vezi sa apelantovim traženjem da mu Ustavni sud isplati troškove postupka pred Ustavnim sudom, Ustavni sud ukazuje da, prema Pravilima Ustavnog suda, ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi navedene troškove, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret.

b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje

39. Apelant, u suštini, smatra da je do kršenja njegovog prava na pravično suđenje došlo uslijed toga što je Vrhovni sud pogrešno ocijenio utvrđene činjenice i dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, te je pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno proizvoljnoj primjeni prava.

41. Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud sproveo dokazni postupak (saslušanje parničnih stranaka i svjedoka, vještačenje vještaka geodetske struke, uvid u relevantnu dokumentaciju, uviđaj na licu mjesta) i utvrdio činjenično stanje, te u cijelosti usvojio apelantov tužbeni zahtjev i odbio protivtužbeni zahtjev tuženog, što je potvrdio i Okružni sud svojom presudom donesenom u žalbenom postupku. Osnovni i Okružni sud su utvrdili da je apelant stekao svojinu nad predmetnim zemljištem po osnovu ugovora o poklonu sa testatorom, prema kojem se apelant obavezao testatoru omogućiti postavljanje garaže i drvarnice u predmetnoj kući. Nadalje, utvrđeno je da je na navedenom zemljištu postojao dvorišni objekat, koji je proširen i nadzidan apelantovim sredstvima u predmetnu kuću. Stoga je zaključeno da je apelant vanknjižni vlasnik predmetne kuće, te je utvrđena ništavost testamenta u dijelu kojim je testator tuženom ostavio garažu i drvarnicu (koje su se nalazile u sklopu predmetne kuće), a koje nisu bile upisane kao njegova svojina i posjed. Slijedom navedenog utvrđenja, odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog za utvrđenje svojine na garaži i drvarnici.

42. Suprotno navedenom stavu Osnovnog i Okružnog suda, Vrhovni sud je zaključio da je testator imao pravo, u skladu sa čl. 2 i 6 Zakona o nasljeđivanju, da svoje pravo na postavljanje garaže i drvarnice u predmetnoj kući (utemeljeno na članu 2 ugovora o poklonu) prenese na tuženog testamentom. Stoga je Vrhovni sud preinačio prvostepenu presudu u dijelu kojim je usvojen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti dijela testamenta i predaje u posjed garaže i drvarnice, te u tom dijelu tužbeni zahtjev odbio. Ustavni sud zapaža da apelant, između ostalog, tvrdi da testator nije iskoristio svoje pravo na postavljanje garaže i drvarnice i da ga nije mogao prenijeti na treće lice, te da su različito označene sporne prostorije u ugovoru o poklonu i testamentu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu obimnog dokaznog postupka, jasno utvrdili o kojim prostorijama se radi, te da se navedeno, prema stanju spisa, nije pojavljivalo kao sporno tokom postupka. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da je testator, po osnovu ugovora o poklonu, imao pravo postavljanja garaže i drvarnice, te da je to svoje pravo, koje je po obimu manje od prava svojine, imao pravo prenijeti na treće lice, tj. na tuženog. Dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta sa apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud nalazi da apelant u apelaciji iznosi svoje viđenje činjeničnog stanja i tumačenja odredaba, koje ničim ne dovodi u pitanje zaključak Vrhovnog suda, odnosno ne ukazuje na nepoštovanje bilo kojeg standarda prava na pravično suđenje, osim što ukazuje na apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasno i precizno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. U odnosu na apelantove navode da osporena odluka nema obrazloženje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio svoj stav, te da je naveo relevantne propise na kojima je utemeljio osporenu odluku i o tome dao detaljno i jasno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

43. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu ocjene sprovedenih dokaza, te, u vezi s tim, utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOSPO i Zakona o nasljeđivanju na predmetnu situaciju, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovana. Ostali navodi

44. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zato što je predmetni postupak radi utvrđenja svojine i apsolutne ništavosti testamenta, te predaje u posjed trajao oko sedam godina i tri mjeseca. Osim toga, Ustavni sud smatra da je ovako prekomjerno trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti.

46. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene odredaba materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelant kršenje tih prava vezuje za nepravilno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

48. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-194/15 (D. Š.) | Sudska praksa | Aktio