Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1507/15 (Aleksandar T. Petrović, Veljko A. Petrović, Aleksandar V. Petrović i Andrea V. Petrović)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Građanski postupak
  • Uporedive situacije
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Privatizacija
  • Stanarsko pravo
  • Zakup
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1507/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1507/15, rješavajući apelaciju Aleksandra T. Petrovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Aleksandra T. Petrovića, Veljka A. Petrovića, Aleksandra V. Petrovića i Andree V. Petrović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034506 14 Rev od 10. februara 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 034506 13 Gž od 31. marta 2014.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 034506 12 P 2 od 30. augusta 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Aleksandar T. Petrović, Veljko A. Petrović, Aleksandar V. Petrović i Andrea V. Petrović (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant i četvrtoapelantica ili apelanti) podnijeli su 31. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 034506 14 Rev od 10. februara 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 034506 13 Gž od 31. marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 034506 12 P 2 od 30. augusta 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog Grada Banja Luka, kojeg je u postupku zastupalo Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 18. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 24. i 29. maja, te 8. i 27. juna 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 034506 12 P 2 od 30. augusta 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kao tužitelja kojim su tražili da se tuženi obaveže da im se omogući otkup stana, površine 146 m2, u prvoj stambenoj zoni Banje Luke. Apelanti su obavezani da tuženom naknade troškove spora u iznosu od 5.250,00 KM.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da apelanti tužbom traže od tuženog da im kao nosiocima stanarskog prava na stanu u Jevrejskoj ulici broj 87/1 u Banjoj Luci omogući otkup drugog odgovarajućeg stana, ili da, u slučaju da tuženi nema u vlasništvu odgovarajući stan, tuženi izvrši otkup drugog odgovarajućeg stana i omogući otkup stana apelantima. Istaknuto je da, kako se radi o kondemnatornoj tužbi (tužbi za osudu na činidbu), tužbeni zahtjev mora biti jasan, određen i podoban za izvršenje (član 53. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP). Ukazano je da se u konkretnom slučaju traži da se tuženom naloži da apelantima omogući otkup stana, površine 146 m2, u prvoj stambenoj zoni grada Banja Luka, ali kako u zahtjevu nije označena bliža lokacija stana (ulica i broj), niti drugi elementi po kojima bi bilo moguće identificirati stan takav zahtjev je, po mišljenju prvostepenog suda, neodređen i nepodoban za izvršenje.

7. Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je prvoapelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u privatnom vlasništvu, te da su ostali apelanti članovi njegovog porodičnog domaćinstva. Dalje je utvrđeno da je zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan bila u privatnom vlasništvu Hidajete Begović, koja je umrla 1989. godine, a nakon njene smrti zgrada je u suvlasništvu njenih nasljednika. Ukazano je da je prvoapelant u periodu od 2001. do 2010. godine u više navrata tuženom podnosio zahtjev za dodjelu i otkup drugog odgovarajućeg stana, kojem zahtjevu tuženi nije udovoljio zbog nedostatka finansijskih sredstava. Istaknuto je da apelanti kao zakupci nesmetano koriste predmetni stan.

8. Prvostepeni sud je naveo da je prvoapelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u vrijeme stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova kao što je to i danas. Naglašeno je da je pravo vlasništva na predmetnom stanu opterećeno stanarskim pravom. S tim u vezi je navedeno da je smisao odredbe člana 55. Zakona o privatizaciji državnih stanova da nosilac stanarskog prava može koristiti stan kao zakupac sve dok mu se ne osigura otkup drugog odgovarajućeg stana, što je obaveza tuženog.

9. Istaknuto je da iz odredbe člana 55. stav 3. u vezi sa stavom 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova proizlazi da je obaveza tuženog i da vlasniku stana vrati stan, te da je za vlasnika stana u odnosu na tuženog zakonom ustanovljeno fakultativno potraživanje, odnosno on može tražiti vraćanje stana, ili isplatu tržišne protivvrijednosti stana (član 55. stav 3. Zakona o privatizaciji državnih stanova i član 411. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO).

10. Dalje je navedeno da, u vezi sa izborom vlasnika stana kao povjerioca, ustanovljeno je i pravo nosioca stanarskog prava na osiguranje drugog stana radi otkupa, ili pravo na otkup stana na kojem je stekao stanarsko pravo ukoliko se vlasnik opredijeli za isplatu vrijednosti stana. Ukazano je da stanarsko pravo predstavlja pravo na trajno i nesmetano korištenje stana, što je jedno od osnovnih vlasničkopravnih ovlaštenja, te osnovno ovlaštenje zakupca stana. Po mišljenju prvostepenog suda, upravo to ovlaštenje omogućava prvoapelantu kao nosiocu stanarskog prava sa položajem zakupca, koji je to postao ex lege, da se uspješno suprotstavi svakom trećem licu, pa i vlasniku stana koji mu to pravo osporava sve dok mu tuženi ne osigura drugi stan, ili mu ne omogući otkup stana na kojem je stekao stanarsko pravo. Zbog navedenog je, po mišljenju prvostepenog suda, tužbeni zahtjev apelanata neosnovan.

11. Ukazano je da sve navedeno vrijedi i za Stojanku Petrović, suprugu prvoapelanta, te da se i ona smatra nosiocem stanarskog prava u smislu odredbe člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Dalje je ukazano da drugoapelant, trećeapelant i četvrtoapelantica, kao članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo na trajno i nesmetano korištenje stana, ali im ne pripadaju prava iz člana 55. Zakona o privatizaciji državnih stanova, jer se navedeno odnosi samo na nosioca stanarskog prava.

12. Protiv prvostepene presude apelanti su podnijeli žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 71 0 P 034506 13 Gž od 31. marta 2014. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.312,50 KM je odbijen.

13. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je Okružni sud u svemu prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda zbog čega je žalba apelanata odbijena i potvrđena prvostepena presuda.

14. Protiv drugostepene presude apelanti su podnijeli reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 71 0 P 034506 14 Rev od 10. februara 2015. godine odbio kao neosnovanu.

15. U obrazloženju revizione presude je navedeno da su apelanti tužbom od tuženog tražili izvršenje obaveze iz člana 55. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Ukazano je da je u konkretnom slučaju predmet potraživanja činjenje (dodjela stana radi otkupa), te da je ono po svojoj prirodi obligacionopravnog karaktera, a ne stvarnopravnog karaktera, kako to pogrešno smatraju apelanti. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno primijenio odredbe čl. 46. stav 2. i 50. stav 1. ZOO budući da predmet obaveze mora biti moguć, dopušten i određen, odnosno odrediv. Ukazano je da je predmet potraživanja određen onda kada je unaprijed utvrđeno šta tačno dužnik treba da čini da bi odgovorio svojoj obavezi, dok je on odrediv ako izvršna isprava (presuda) sadrži elemente na osnovu kojih se može utvrditi šta dužnik treba da učini.

16. U vezi sa navedenim, po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno zaključio da postavljeni tužbeni zahtjev nije podoban za izvršenje, jer ne sadrži konkretne podatke o stanu koji tuženi treba osigurati apelantima radi otkupa (nema katastarskih oznaka, ni označenja ulice i broja, već samo postoje podaci o veličini stana i gradskoj zoni u kojoj se stan nalazi), što znači da je predmet potraživanja neodređen i da ga nije moguće identificirati.

17. Dalje je Vrhovni sud ukazao na odredbu člana 55. Zakona o privatizaciji državnih stanova prema kojoj, ako na stanu u privatnom vlasništvu postoji stanarsko pravo, stan se vraća u posjed vlasniku u roku od osam godina od dana stupanja na snagu ovog zakona. Ukazano je da je novim Zakonom o privatizaciji državnih stanova ovaj rok produžen do 30. juna 2015. godine. Istaknuto je da su grad, odnosno općina dužni da u tom roku omoguće nosiocu stanarskog prava otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uvjetima koje je imao kao nosilac stanarskog prava na stanu a za vrijeme trajanja ovog roka između njih se uspostavlja zakupni odnos. Nadalje je ukazano da vlasnik stana ima pravo da mu grad, odnosno općina, umjesto vraćanja stana u posjed, isplati naknadu u visini tržišne vrijednosti stana u kom slučaju nosilac stanarskog prava stječe pravo na otkup tog stana. Također je ukazano da, ukoliko vlasnik namjerava da stan proda, dužan je da ga prethodno ponudi nosiocu stanarskog prava.

18. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je u vrijeme stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova (28. jula 2001. godine) predmetni stan bio u privatnom vlasništvu i da je prvoapelant imao stanarsko pravo na tom stanu. Ukazano je da je smisao odredbe člana 55. Zakona o privatizaciji državnih stanova da nosilac stanarskog prava može kao zakupac koristiti stan sve dok mu se ne osigura otkup drugog odgovarajućeg stana, što je obaveza tuženog a ta obaveza je vezana za vraćanje stana u posjed vlasniku. Obrazloženo je da je rok za vraćanje stana u posjed vlasniku identičan roku za osiguravanje drugog stana nosiocu stanarskog prava radi otkupa stana. Stoga se, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilnim tumačenjem navedene odredbe dolazi do zaključka da su obaveze tuženog u pogledu vraćanja stana u posjed vlasniku i u pogledu osiguravanja drugog stana nosiocu stanarskog prava međusobno uvjetovane. Prema tome, dok stan ne bude vraćen vlasniku, odnosno dok se njemu ne isplati tržišna cijena stana, nosilac stanarskog prava može nesmetano koristiti stan kao zakupac, a obaveza osiguravanja otkupa drugog odgovarajućeg stana dospijeva u momentu vraćanja stana u posjed vlasniku.

19. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je naveo da su neosnovani revizijski prigovori apelanata da je tužbeni zahtjev uređen i određen, te da tuženi nije izvršio svoju zakonsku obavezu da apelantima omogući otkup drugog odgovarajućeg stana u istoj gradskoj zoni.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatraju da je glavni tužbeni zahtjev precizno postavljen, te da se odnosi na činidbu koja je i određena i odrediva. Smatraju da revizioni sud pogrešno zaključuje da između tuženog i apelanata postoji ugovorno-obavezni pravni posao, te da je, po mišljenju apelanata, u pitanju vanugovorni obavezno pravni odnos, tj. zakonska obaveza tuženog da riješi stambeno pitanje apelanata na način kako je postavljeno tužbenim zahtjevom. Smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na pristup sudu. U odnosu na nediskriminaciju, apelanti ukazuju da su drugi nosioci stanarskog prava pravo na otkup ostvarili po Zakonu o privatizaciji državnih stanova „prije 13 godina, odnosno još 2001. godine“. Po mišljenju apelanata, neizvjesno je da će tuženi izvršiti svoju obavezu prema apelantima i da je vjerovatno da će rokovi ponovo biti prolongirani.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da zahtjev apelanata nije bio osnovan prema odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova. Istaknuto je da osporenim presudama apelantima nije oduzeto pravo na dodjelu stana i da će oni moći postaviti takav zahtjev onda kada tuženi odluči da sporni stan vrati njegovim vlasnicima. Međutim, ukoliko umjesto vraćanja stana tuženi vlasnicima isplati tržišnu vrijednost stana, tada će apelanti trajno ostati u stanu koji koriste i imat će pravo da ga otkupe. Ukazano je da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova rok u kome tuženi treba da osigura apelantima otkup drugog stana produžen do 30. juna 2018. godine, a taj rok još nije istekao.

22. Okružni sud je naveo da obrazloženje osporene presude tog suda sadrži jasne pravne razloge koji su zasnovani na relevantno utvrđenim činjenicama i materijalnopravnim propisima. Istaknuto je da Okružni sud osporenom odlukom nije povrijedio ustavna prava apelanata na koja ukazuju u apelaciji.

23. Osnovni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelanti ukazuju apelacijom.

24. Tuženi je naveo da su osporene presude pravilne i zakonite, te da je u njima dato jasno i zakonito obrazloženje iz kojeg proizlazi da su navodi apelacije u potpunosti neosnovani.

V. Relevantni propisi

25. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova-prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ br. 72/07 i 71/10) relevantne odredbe glase:

Član 55.

Ako na stanu u privatnom vlasništvu postoji stanarsko pravo, stan se vraća u posjed vlasniku u roku od osam godina od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Nosiocu stanarskog prava iz stava 1. ovog člana grad, odnosno opština dužni su u roku iz stava 1. ovog člana omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava na stanu.

Vlasnik ima pravo da mu grad, odnosno opština, umjesto vraćanja u posjed stana, isplati naknadu u visini njegove tržišne vrijednosti.

U slučaju iz stava 3. ovog člana, nosilac stanarskog prava stiče pravo na otkup stana pod uslovima određenim ovim zakonom.

Ukoliko vlasnik namjerava da proda stan, dužan je da ga prethodno ponudi nosiocu stanarskog prava (pravo preče kupovine).

Za vrijeme trajanja roka iz stava 1. ovog člana uspostavlja se zakupni odnos pod uslovima iz ovog zakona

26. Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 118/11, 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 38.

Ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi do 30. juna 2015. godine ili u roku od godinu dana računajući od dana okončanja spora iz člana 9. stav 2. ovog zakona, zavisno od toga koji je datum kasniji, pravno lice iz člana 13. stav 1.ovog zakona (u daljem tekstu: zakupodavac) i nosilac stanarskog prava (u daljem tekstu: zakupac) dužni su da u narednih 60 dana zaključe ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme, u skladu sa odredbama ovog zakona.

Član 55.

(1) Ako na stanu u privatnom vlasništvu postoji stanarsko pravo, stan se vraća u posjed vlasniku do isteka roka iz člana 38. ovog zakona.

(2) Nosiocu stanarskog prava iz stava 1. ovog člana grad, odnosno općina dužni su u roku iz stava 1. ovog člana omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uvjetima koje je imao kao nosilac stanarskog prava na stanu.

(3) Vlasnik ima pravo da mu grad, odnosno općina, umjesto vraćanja u posjed stana, isplati naknadu u visini njegove tržišne vrijednosti.

(4) U slučaju iz stava 3. ovog člana, nosilac stanarskog prava stiče pravo na otkup stana pod uvjetima određenim ovim zakonom.

(5) Ukoliko vlasnik namjerava da proda stan, dužan ga je prethodno ponuditi nosiocu stanarskog prava (pravo preče kupovine).

(6) Za vrijeme trajanja roka iz stava 1. ovog člana uspostavlja se zakupni odnos pod uvjeti ma iz ovog zakona.

27. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj 60/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

U članu 38. riječi: „30. juna 2015. godine “zamjenjuju se riječima: „30. juna 2018. godine”.

28. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 46.

(1) Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. (2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

Član 50.

(1) Predmet obaveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećem licu da ga odredi.

(2) Ako to treće lice neće ili ne može da odredi predmet obaveze, ugovor je ništav. Član 411.

(1) Kad je ugovorom ili zakonom predviđeno da povjerilac može umjesto dugovanog predmeta zahtijevati od dužnika neki drugi određeni predmet, dužnik je dužan predati mu taj predmet ako povjerilac to zahtijeva.

(2) U ostalom, za ovakva fakultativna potraživanja važe prema namjeri ugovarača i prema prilikama posla odgovarajuća pravila o fakultativnim i o alternativnim obavezama.

29. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 53. stav 2. tačka 2.

Tužba mora da sadrži:

2)činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev, Član 176.

Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja. Ako postoji više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima odlučiti jednom presudom. Član 226.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.

VI. Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 034506 14 Rev od 10. februara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 31. marta 2015. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje otkupa stana u smislu člana 55. Zakona o privatizaciji državnih stanova, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

40. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku odbijen tužbeni zahtjev apelanata. S tim u vezi, iako su se u osporenim odlukama redovni sudovi bavili i pitanjem odredivosti tužbenog zahtjeva apelanata, ipak, po mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da je osnovni razlog zbog kojeg je odbijen postavljeni tužbeni zahtjev apelanata njegova neosnovanost u smislu člana 55. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Stoga će Ustavni sud navode apelanata razmotriti sa ovog aspekta.

41. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da je predmetni stan u privatnom vlasništvu, te da je prvoapelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u momentu stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova (28. jula 2007. godine) od kada on ima svojstvo zakupca na predmetnom stanu, u smislu člana 55. stav 6. citiranog zakona, te da su ostali apelanti članovi njegovog porodičnog domaćinstva (koji imaju pravo na trajno i nesmetano korištenje stana, ali ne i pravo iz člana 55. citiranog zakona). Dakle, prvoapelant ima tačno određenu pravnu poziciju zakupca na predmetnom stanu koja je zaštićena u smislu Zakona o privatizaciji državnih stanova. Također, iz raspoložive dokumentacije proizlazi da u predmetnom postupku nije osporeno, niti osujećeno pravo prvoapelanta na otkup drugog odgovarajućeg stana ili predmetnog stana. Naime, prema odredbi člana 55. Zakona o privatizaciji državnih stanova, tuženi ima obavezu da vlasniku vrati predmetni stan, ali tek kad prvoapelantu osigura u istom roku otkup drugog odgovarajućeg stana (stav 2), odnosno predmetnog stana, ukoliko se vlasnik odluči za naknadu u visini tržišne vrijednosti stana (stav 3). Prema tome, iz citirane odredbe proizlazi da je rok za vraćanje stana u posjed vlasniku identičan roku za osiguravanje drugog stana nosiocu stanarskog prava radi otkupa stana. Ustavni sud zapaža da do tada prvoapelant kao zakupac može nesmetano koristiti predmetni stan zajedno sa članovima svog porodičnog domaćinstva.

42. Iz navedenog, po mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da je obaveza tuženog prema vlasniku i zakupcu stana, u konkretnom slučaju prvoapelantu, međusobno uvjetovana i povezana, te da tuženi ne može ispuniti svoju obavezu prema vlasniku a da prethodno ne riješi pitanje prava na otkup stana prvoapelantu u smislu odredbe člana 55. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Prema tome, proizlazi da će pravo na otkup stana, u smislu citirane odredbe, prvoapelant ostvariti kao i da je rok za izvršenje obaveze od tuženog novim izmjenama Zakona o privatizaciji državnih stanova produžen do 30. juna 2018. godine. Do tada Ustavni sud zapaža da apelant i članovi njegove porodice nesmetano mogu koristiti predmetni stan. Prolongiranje tuženog rokova za izvršenje ove obaveze, s obzirom na sadržaj navedene zakonske odredbe, ni u kom slučaju ne znači da će pravo apelanata iz odredbe člana 55. Zakona o privatizaciji državnih stanova biti osujećeno.

43. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali veoma jasno i detaljno obrazloženje za zaključke iz osporenih presuda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata. U takvom obrazloženju Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnu primjeni materijalnog i procesnog prava. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da su apelanti u predmetnom postupku imali veoma aktivnu ulogu, kao i stručnu pomoć advokata. Oni su tokom cijelog postupka imali mogućnost da svoje argumente suprotstave argumentima tuženog o čemu su redovni sudovi dali jasna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, nisu proizvoljna. Također, apelanti su u toku postupka koristili raspoložive pravne lijekove (žalba i revizija) koje su ocijenili redovni sudovi (Okružni sud i Vrhovni sud) i povodom kojih su apelantima dali odgovore na njihove navode iz žalbe i revizije u kojima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Stoga, s obzirom na to da su redovni sudovi meritorno odlučili o tužbenom zahtjevu apelanata, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne može zaključiti da je apelantima u ovom postupku na bilo koji način povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

45. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

46. Apelanti ukazuju i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Iako nisu eksplicitno naveli, Ustavni sud zapaža da kršenje ovog prava apelanti dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost da koriste i da su koristili pravne lijekove propisane zakonom u predmetnom parničnom postupku (žalba, revizija), te činjenica da ti postupci nisu rezultirali odlukama u korist apelanata ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije.

47. Dalje, apelanti ukazuju na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelanti, iako nisu eksplicitno naveli, kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije dovode u vezu s pravom na pravično suđenje S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A, broj 31, st. 32. i 33).

48. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da su diskriminirani u odnosu na sve druge osobe koje su se nalazile u istoj pravnoj situaciji kao i apelanti i koje su svoja prava ostvarile po Zakonu o privatizaciji državnih stanova „prije 13 godina, odnosno još 2001. godine“. Razmatrajući ove navode apelanata Ustavni sud zapaža da apelanti ničim ne dokazuju da im je pravo na otkup stana, u smislu člana 55. Zakona o privatizaciji državnih stanova, bilo čime dovedeno u pitanje u predmetnom postupku. Naprotiv, redovni sudovi su veoma jasno obrazložili da u smislu citirane odredbe zakona apelanti imaju pravo na otkup drugog odgovarajućeg stana ili predmetnog stana ukoliko se vlasnik odluči za naknadu u iznosu tržišne vrijednosti stana do kada apelanti nesmetano mogu koristiti predmetni stan na kojem prvoapelant ima svojstvo zakupca. Dakle, Ustavni sud zapaža da će to svoje pravo prvoapelant ostvariti kada se steknu uvjeti da tuženi izvrši svoje obaveze i prema vlasniku i prema prvoapelantu kao nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu. Do tada apelanti, kao i druga lica koja se nalaze u istom pravnom statusu (nosioci stanarskog prava i članovi njihovog domaćinstva u stanovima u privatnom vlasništvu), mogu nesmetano koristiti predmetni stan. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da su u predmetnom postupku apelanti drugačije tretirani u odnosu na bilo koje druge osobe kojima još uvijek ovo pravo nije riješeno, kao i da rokovi za ostvarivanje ovog prava, odnosno rokovi za ispunjenje obaveze za tuženog nisu protekli. Činjenica da su ovi rokovi produžavani ne znači ujedno diskriminaciju apelanata u odnosu na osobe koje su ovo pravo, uz ispunjavanje zakonom propisanih uvjeta, već ostvarile. Naime, nesporno je da tuženi za izvršavanje ove svoje obaveze mora imati na raspolaganju odgovarajuća materijalno-finansijska sredstva, te da rok u kojem tužena treba izmiriti svoju obavezu (30. juni 2018. godine) još nije istekao. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelanti, osim svojih navoda da su diskriminirani u predmetnom postupku, nisu ponudili bilo kakav argument i dokaz koji bi sa sigurnošću upućivao na to da su apelanti u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirani, odnosno da su različito tretirani u odnosu na lica koja su se nalazila u istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i apelanti. Prema tome, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o nediskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali veoma jasne razloge.

50. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom i imovinu iz člana II/3.f) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tih prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

51. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje kada su apelanti imali mogućnost da koriste i kada su koristili raspoložive pravne lijekove, te da činjenica da apelanti nisu zadovoljni ishodom žalbe i revizije ne dovodi ni na koji način u pitanje dostupnost ili efikasnost raspoloživih pravnih lijekova.

52. Na kraju, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada apelanti, osim svojih navoda o kršenju navedenog prava, nisu dostavili bilo kakav dokaz da su diskriminirani u predmetnom postupku.

53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman