Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2860/15 (F. M.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2860/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2860/15, rješavajući apelaciju Fahrudina Midžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Fahrudina Midžića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 055696 14 Rev od 14. aprila 2015. godine.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom
74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Fahrudinu Midžiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Fahrudinu Midžiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Fahrudina Midžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 055696 14 Rev od 14. aprila 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 001896 09 Rsž od 25. oktobra 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fahrudin Midžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 9. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 055696 14 Rev od 14. aprila 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Rs 001896 09 Rsž od 25. oktobra 2013. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužene JU Pedagoški fakultet - Univerzitet u Bihaću (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 7. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je 13. juna 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Vrhovni sud 14. juna 2017. godine, a Kantonalni sud 19. juna 2017. godine, dok tužena u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 4. februara 2008. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv tužene zbog isplate potraživanja iz radnog odnosa.
6. Presudom Općinskog suda broj 017-0-P-08-000103 od 19. januara 2009. godine obavezana je tužena da apelantu na ime manje isplaćenih plaća i manje obračunatih i neuplaćenih doprinosa za PIO, za periode pobliže navedene u izreci presude, isplati iznose, također, pobliže navedene u izreci presude, kao i da mu nadoknadi troškove postupka.
7. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je, ocjenjujući izvedene dokaze, utvrdio da su apelant i tužena zaključili ugovor o radu, da je apelant kod tužene obavljao poslove na radnom mjestu profesora na predmetima metodika fizičke kulture, atletika, skijanje i logorovanje. Nadalje, u obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelantu rješenjem tužene prekinut ugovor o radu zbog odlaska u penziju sa 9. oktobrom 2007. godine. Općinski sud je istakao da je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev jer je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka koji je sačinio nalaz u skladu sa aktima tužene kojim je propisan način izračuna plaća, a kako to stoji u Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) i Općem kolektivnom ugovoru iz 2000. godine.
8. Odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda od 19. januara 2009. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 01 0 Rs 001896 09 Rsž od 25. oktobra 2013. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.
9. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je apelantu dosudio navedene razlike plaća. Naime, prvostepeni sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u dijelu obračuna razlike plaća za period januar - august 2005. godine, koji je sačinjen na temelju Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine, jer je vještak uzeo osnovicu od 55% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine pomnoženu sa koeficijentom složenosti poslova tužitelja od 10,60 KM. Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije mogao zasnovati svoju presudu na nalazu i mišljenju vještaka koji je prilikom obračuna razlike neisplaćenih plaća primjenjivao odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine, jer je odredbom člana 1. stav 2. tog ugovora propisano da su potpisnici predmetnog ugovora saglasni da se taj ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji FBiH. S tim u vezi, Kantonalni sud je utvrdio da se na tuženu ne može primjenjivati navedeni Opći kolektivni ugovor, budući da tužena prema svojoj pravnoj prirodi nije preduzeće, nego ustanova koja se finansira iz budžeta, istakavši da se propust prvostepenog suda ogleda u činjenici da je svoju odluku temeljio na odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine iz čega slijedi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da postoji obaveza tužene da apelantu isplati razlike plaća za period od januara do augusta 2005. godine.
10. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da je za period od septembra 2005. godine do 9. oktobra 2007. godine vještak prilikom obračuna razlike plaće uzimao netosatnicu od 1,75 KM i množio sa fondom sati rada a zatim to množio sa koeficijentom složenosti poslova 10,50, odnosno 11,50 koji je utvrđen odlukom Vlade USK za navedeni period i tako došao do iznosa osnovne plaće za svaki mjesec, te na taj iznos dodao plaću po osnovu minulog rada. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike neisplaćenih plaća utemeljen na kombinaciji parametara (osnovice za plaću) i koeficijenta složenosti iz različitih osnova, pa se kao takvi ne mogu koristiti za obračun apelantove osnovne plaće, jer obračunavati plaću kombinacijom parametara iz dva različita izvora radnog zakonodavstva je u suprotnosti sa odredbama Kolektivnog ugovora koje reguliraju pitanje osnovne plaće. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da bi apelantu po odredbama Općeg kolektivnog ugovora pripadala razlika plaće za utuženi period samo ukoliko bi isplaćena plaća bila manja od najniže plaće a to u konkretnom predmetu nije slučaj. Konačno, Kantonalni sud je naveo da kako apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća u iznosu od 90.604,00 KM nije osnovan, tako nije osnovan ni njegov zahtjev da se uplate doprinosi za PIO na ovaj iznos, i to za period od 1. februara 2005. godine do 9. oktobra 2007. godine, pa je i u tom dijelu prvostepena presuda preinačena i apelantov zahtjev za uplatu doprinosa odbijen.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 Rs 055696 14 Rev od 14. aprila 2015. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je osnovan apelantov revizioni navod da je drugostepeni sud propustio da odgovori na njegove prigovore neblagovremenosti žalbe tužene. Međutim, Vrhovni sud je istakao da taj propust drugostepenog suda nije bio od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, zbog čega nije počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP. Naime, iz sadržine službene zabilješke prvostepenog suda (što slijedi i iz uvodnog dijela žalbe tužene) proizlazi da je prvostepeni sud, umjesto 19. januara 2009. godine, kako je to saopćio apelantu nakon zaključenja glavne rasprave, u pismenoj obavijesti od 23. decembra 2000. godine (očita greška u presudi Vrhovnog suda, radi se o 2008. godini) upućenoj opunomoćeniku tužene naveo da će presuda biti donesena 29. januara 2009. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je tužena primila prvostepenu presudu 29. januara 2009. godine, pa kako je žalbu na presudu podnijela 13. februara 2009. godine (Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u obrazloženju očitom greškom naveden datum 13. januar 2009. godine), neposrednom predajom na pisarnicu suda, to je žalba podnesena blagovremeno u roku iz člana 203. stav 1. ZPP. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio neprihvatljivim ovaj apelantov revizijski prigovor.
12. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno u razlozima svoje presude ocijenio da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio apelantov zahtjev kao osnovan. Vrhovni sud je naveo da je tokom prvostepenog postupka, na osnovu izvedenog vještačenja vještaka finansijske struke, utvrđeno da je tužena apelantu obračunavala i isplaćivala plaće u skladu sa odlukama tužene, a da apelantu, po shvatanju prvostepenog suda, pripada razlika između obračunate i isplaćene plaće i one po Općem kolektivnom ugovoru, zbog čega je usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Naime, Vrhovni sud je istakao da se na tuženu ne može primijeniti Opći kolektivni ugovor iz 2000. godine zbog toga što se tužena finansira iz budžeta kantona. Kada je u pitanju Opći kolektivni ugovor iz 2005. godine, drugostepeni sud je utvrdio da je nalaz vještaka neprihvatljiv, jer je vještak izvršio obračun kombinacijom parametara na način što je visinu satnice od 1,75 KM ocijenio po Općem kolektivnom ugovoru, a koeficijent o složenosti poslova koje je obavljao apelant iz akata tužene utvrđenih odlukom Vlade USK.
13. Također, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno naveo da se raniji Opći kolektivni ugovor ne primjenjuje na apelanta jer je odredbom člana 2. Općeg kolektivnog ugovora propisano da su potpisnice Kolektivnog ugovora saglasne da se taj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji FBiH. Vrhovni sud je naveo da iz navedene odredbe proizlazi na koga se taj Kolektivni ugovor primjenjuje, pa budući da tužena nije preduzeće, nego javna ustanova, to se Opći kolektivni ugovor iz 2000. godine na nju nije mogao primijeniti. U tom smislu Vrhovni sud je ukazao i na pravni stav zauzet u Odluci Ustavnog suda broj AP 1315/06.
14. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je u pitanju Opći kolektivni ugovor iz 2005. godine, ne prihvativši pravni stav prvostepenog suda zasnovan na nalazu vještaka koji je urađen kombinacijom parametara iz Općeg kolektivnog ugovora (netosatnica od 1,75 KM) i koeficijenta složenosti poslova koje je obavljao apelant iz akata tužene utvrđenih odlukom Vlade USK iz čega je izveo pogrešan zaključak da apelantu pripada razlika plaće po Općem kolektivnom ugovoru. Ovo iz razloga što obračun plaća takvom kombinacijom parametara nije moguć, niti se tako dobijena osnovica za plaću može množiti sa utvrđenim koeficijentom složenosti poslova koje je obavljao apelant iz akata tužene utvrđenih odlukom Vlade USK. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“. Navodi o povredi navedenih prava svode se, u suštini, na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant je istakao da je žalba tužene neblagovremena, te da je drugostepeni sud u svojoj presudi namjerno zaobišao da raspravi problem blagovremenosti žalbe tužene, te da je, u vezi s tim, Kantonalni sud u potpunosti izbjegao da obrazloži na osnovu čega zasniva svoju odluku. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine presudu Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, te predmet vrati Kantonalnom sudu na novi postupak i odlučivanje, kao i da mu nadoknadi štetu zbog nedonošenja presude u razumnom roku u iznosu od po 500,00 KM za svaku godinu prekoračenja propisanih rokova za okončanje konkretnog predmeta. b)Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da u potpunosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje odluke od 14. aprila 2015. godine. Pri tome Vrhovni sud je napomenuo da je u obrazloženju osporene presude, umjesto datuma izjavljivanja žalbe 13. februara 2009. godine, očitom greškom naveden datum 13. januar 2009. godine. Vrhovni sud je također naveo da, suprotno apelantovom stanovištu, u postupku donošenja osporene presude nisu povrijeđena apelantova prava (dužina trajanja postupka) iz člana II/3.e), a ni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
17. Kantonalni sud je naveo da je predmetni spis zaprimio 4. maja 2009. godine na postupak odlučivanja po žalbi, a da je o žalbi odlučio na sjednici vijeća održanoj 25. oktobra 2013. godine. Osim toga, Kantonalni sud je u odnosu na ostale navode iz apelacije predložio da se apelacija odbije.
18. Općinski sud je ukratko opisao hronologiju predmetnog postupka, te istakao da je u konkretnoj pravnoj stvari postupano pravilno i zakonito.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
20. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1. stav 2.
Potpisnice kolektivnog ugovora saglasne su:
•da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH;
21. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
III - PLAĆE I NAKNADE PLAĆA
Osnovna pravila za obračun i isplatu plaća Član 6.
Poslodavac je dužan zaposlenicima isplatiti jednake plaće za rad jednake vrijednosti, bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku, regionalnu, spolnu, političku i sindikalnu pripadnost i opredjeljenje.
Poslodavac ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, osim u slučajevima predviđenim u član 8. stav 3. ovog ugovora.
Kolektivnim ugovorom za područja djelatnosti, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se periodi isplate plaće, koji ne mogu biti duži od 30 dana.
Poslodavac je dužan zaposleniku uručiti pismeni obračun bruto i neto plaće prilikom njene isplate.
Poslodavac koji na dan dospjelosti ne isplati plaću ili je ne isplati u cijelosti, dužan je do kraja mjeseca u kojem je dospjela isplata plaće zaposleniku uručiti obračun iznosa plaće koji je bio dužan isplatiti.
Obračun iz stava 5. ovog člana ima snagu izvršne isprave.
Pojedinačne isplate plaće nisu javne.
Osnovna plaća Član 7.
Osnovna plaća je najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada. Osnovna plaća je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja.
Najniža plaća Član 8.
Najniža bruto plaća se utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti, s tim da bruto satnica sa doprinosima iz plaće, doprinosima na plaću i porezom na plaću ne može biti manja od 2,96 KM.
Najniža neto satnica ne može biti manja od 1, 75 KM.
Izuzetno, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, za pojedine subjekte u područjima djelatnosti, mogu se utvrditi uslovi, visina, način i periodi utvrđivanja bruto, odnosno neto satnice, koja ne može biti niža od 1,25 KM neto.
Najniža neto plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Rs 055696 14 Rev od 14. aprila 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 9. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] a)Suđenje u razumnom roku
29. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 4. februara 2008. godine i da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 Rs 055696 14 Rev od 14. aprila 2015. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao više od sedam godina od čega je pred prvostepenim sudom okončan u relativno kratkom vremenu, odnosno nakon 11 mjeseci, pred drugostepenim sudom četiri godine i devet mjeseci, dok je revizioni postupak trajao godinu dana i pet mjeseci. Pri tome Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu različitih naknada proisteklih iz radnog odnosa, te da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o posebno složenom predmetu. Osim toga, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa koje tužena nije isplatila apelantu, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.
30. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je dužina postupka bila pretjerano duga za šta redovni sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge. Pitanje naknade nematerijalne štete
31. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
32. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija.
33. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedište sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
34. Apelant smatra da mu je odlukom redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
36. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju Kantonalni i Vrhovni sud odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu da mu isplati razlike plaća i uplati doprinose za utuženi period. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud, u odnosu na apelantove navode da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, dali jasno obrazloženje zašto je odbijen njegov tužbeni zahtjev. Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu, posebno zato što apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticao tokom revizionog postupka protiv drugostepene presude, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je o sličnom pitanju već odlučivao u nizu svojih odluka, naprimjer, u predmetu broj AP 2155/16 Ustavni sud je odbacio apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2155/16 od 1. februara 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci naveo: „Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.“ S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima zasnovali činjenično stanje, te da su naveli relevantne propise na kojima su utemeljili osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. U odnosu na navode iz apelacije da osporene presude ne sadrže obrazloženje o odlučnim činjenicama u vezi sa blagovremenošću žalbe tužene, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, prije svega kada je zaključio da je tužena žalbu podnijela blagovremeno u roku iz člana 203. stav 1. Zakona o parničnom postupku, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je, shodno tome, apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana.
Ostali navodi
39. U odnosu na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud nalazi da ove navode apelant nije obrazložio, odnosno da ih suštinski dovodi u kontekst povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje. Imajući u vidu zaključak u vezi s navodnom povredom ostalih aspekata prava na pravično suđenje, i apelantovo pozivanje na povredu ovog prava Ustavni sud smatra neosnovanim.
40. Ustavni sud nalazi da nema kršenja prava na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je predmet konkretnog spora bila isplata različitih naknada proisteklih iz radnog odnosa, te se pitanje ovih prava ne može dovesti u kontekst s predmetom konkretnog spora.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je predmetni postupak trajao više od sedam godina za šta najveću odgovornost snosi Kantonalni sud, koji nije djelotvorno kontrolirao postupak i nije preduzeo adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su mu bile na raspolaganju prema procesnom zakonu.
42. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti ima elemenata koji ukazuju na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu, kao i kada su Kantonalni i Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, za svoje odluke dali jasne razloge.
43. Također, Ustavni sud nalazi da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za povredu ostalih aspekata prava na pravično suđenje koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim.
44. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je predmet konkretnog spora bila isplata različitih naknada proisteklih iz radnog odnosa, te se pitanje ovih prava ne može dovesti u kontekst s predmetom konkretnog spora.
45. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman