Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1802/17 (Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1802/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1802/17, rješavajući apelaciju Intese Sanpaolo banke d.d. Bosna i Hercegovina, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 363240 17 Gž od 7. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mal 363240 17 Gž od 7. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje, kojim rješenjem se ukidaju sve provedene radnje poduzete u postupku u odnosu na tuženu (E. K.), te je apelantičina tužba (koju je podnijela 12. avgusta 2009. godine) odbačena.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon provedenog postupka, utvrdio da je 12. avgusta 2009. godine podnesen prijedlog za izvršenje protiv, između ostalih, i I. K. (prednika tužene), te da je nakon toga usvojen prigovor tužene, pa je rješenje o izvršenju stavljeno van snage i ukinute sve provedene izvršne radnje u odnosu na izvršenika I. K., te je konstatovano da se apelantičin prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom. Kantonalni sud je ukazao da je apelantica tužbom od 26. marta 2015. godine predložila da prvostepeni sud donese presudu kojom će tuženu kao nasljednicu iza umrlog bračnog druga I. K., obavezati da tužitelju isplati određeni novčani iznos. Kantonalni sud je naglasio da je apelantica uz uređenu tužbu dostavila i rješenje o nasljeđivanju, iz kojeg je sud utvrdio da je I. K. umro 19. januara 2004. godine. Dakle, Kantonalni sud je konstatovao da je prema stanju spisa I. K. umro 19. januara 2004. godine, prije podnošenja prijedloga za izvršenje/tužbe, zbog čega se u odnosu na istog nije mogao voditi ni izvršni, a samim tim ni parnični postupak (odredba člana 295. stav 4. Zakona o parničnom postupku). Kantonalni sud je istakao da je pravilno shvatanje prvostepenog suda da je smrt osobe prije pokretanja parnice neotklonjiv procesni nedostatak koji se ne može otkloniti označavanjem zakonske nasljednice umrlog, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je ukinuo sve provedene radnje u odnosu na zakonskog nasljednika - tuženu. Kantonalni sud je ocijenio da nisu od uticaja žalbeni navodi da je tužena u žalbenom postupku prigovarala na rješenje o izvršenju. Kantonalni sud je naveo da je postupajući na način da su ukinute sve provedene radnje u postupku u odnosu na tuženu, prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku koji se odnose na pitanje postojanja stranke u momentu pokretanja postupka, odnosno stranačku sposobnost tuženog. Kantonalni sud je naglasio da okolnosti da je dug nastao dok je I. K. bio živ, te da su sva prava i obaveze u toku bračne zajednice zajednički, nisu od uticaja u konkretnom postupku kod nesporne činjenice da je zahtjev postavljen u odnosu na lice koje nije bilo živo u momentu pokretanja postupka.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno–pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1802/17 (Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna… | Sudska praksa | Aktio