Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-798/17 (D. K.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Služnost
  • Nije krivična optužba
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-798/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-798/17, rješavajući apelaciju Derve Kusture, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dervo Kustura protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 210218 15 Gž od 15. decembra 2016. godine, u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dervo Kustura protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 210218 15 Gž od 15. decembra 2016. godine, u odnosu na navode o povredi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Dervo Kustura (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pazarića, kojeg zastupa Dušan Kalaba, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 210218 15 Gž od 15. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi da tuženi (A. K. i drugi pobliže nabrojani u osporenoj odluci) nemaju pravo služnosti prolaza preko apelantove nekretnine (bliže opisane u izrci prvostepene odluke), te da tuženi prestanu sa korištenjem tog prava.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u toku postupka proveo dokaz vještačenjem sa vještakom geodetske struke, koji je izvršio identifikaciju posjeda tužitelja i tuženih, čiji nalaz i mišljenje je prihvatio kao stručan i objektivan, a na koji ni parnične stranke nisu imale primjedaba. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, kojima je poklonio vjeru u cjelosti, utvrdio da predmetni put koriste tuženi i drugi stanovnici Umoljana, pa da su ga čak koristili u istom obimu i njihovi djedovi i da nema drugog puta kojim bi tuženi i ostali stanovnici Umoljana prilazili svojim nekretninama. Kantonalni sud je istakao da je kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, cijeneći odredbu člana 63. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, prvostepeni sud zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenice (tj. da nije utvrdio niti precizno definisao o kojoj vrsti služnosti se radi i za koje potrebe, vrsti i veličini sredstava kojim će se služiti, broju lica i vremenskom periodu trajanja služnosti, što su odlučne činjenice u konkretnoj pravnoj stvari), budući da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da tuženi nemaju pravo služnosti prolaza preko njegovih nekretnina, te da tuženi prestanu sa korištenjem tog prava. S obzirom na to, Kantonalni sud je ukazao da se prvostepeni sud kretao u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, te da je pravilno cijenio provedene dokaze i odlučio o tužbenom zahtjevu u smislu odredbe člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je istakao da su neosnovani i apelantovi navodi da tuženi na licu mjesta sudu nisu pružili informaciju da li postoje druge mogućnosti za prilaz njihovim objektima, koje činjenice su odlučne i bez kojih sud nije mogao donijeti zakonitu odluku. Kantonalni sud je pojasnio da prednje iz razloga, jer je teret dokazivanja, u konkretnoj pravnoj stvari, bio na strani apelanta, a ne na strani tuženih, kako to apelant neosnovano ističe u žalbi. Kantonalni sud je naglasio da činjenice da tuženi svoje pravo služnosti nisu ostvarili prije prodaje nekretnine i da se ne mogu pozivati na dosjelost, da pravo služnosti nisu stekli pravnim poslom na osnovu Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, da nisu dokazali da su se služili tim putem više od 20 godina, te da je očigledno da se tuženi služe silom i zloupotrebom povjerenja, zbog čega, u smislu odredbe člana 60. stav 2. istog zakona, ne bi mogli uživati pravnu zaštitu od strane suda, su činjenice koje je, također, apelant, u smislu odredbi iz člana 7. i 123. ZPP-a trebao dokazati u toku prvostepenog postupka.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I.U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP-a sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

b)U odnosu na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost

8. Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji navodi da je u konkretnom postupku došlo i do povrede njegovog prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenljivosti člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije na konkretan slučaj.

9. Ustavni sud podsjeća da je članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine predviđeno da «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: ... d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.», a članom 5. Evropske konvencije predviđeno je da «Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom.»

10. Ustavni sud konstatuje, da se osporenom presudom Kantonalnog suda, kojom je odbijena apelantova žalba kao neosnovana i potvrđena prvostepena odluka, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, nije odlučivalo o zakonitosti lišavanja slobode apelanta, nego o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja nepostojanja prava služnosti puta, te da se predmetni parnični postupak ne odnosi na prava koje garantuje član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član

5. Evropske konvencije. Stoga se ovi navodi apelanta moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-798/17 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio