Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-837/17 (R. P.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Posjed
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-837/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-837/17, rješavajući apelaciju Ramiza Polića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ramiz Polić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 012046 16 Gž 2 od 13. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiz Polić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Anto Grgić, advokat iz Kaknja, podnio je 3. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 P 012046 16 Gž 2 od 13. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da je tuženi (M. Š.) bez ikakvog pravnog osnova zauzeo dio apelantove parcele (nekretnine i način bliže opisan u izreci prvostepene presude), te da je slijedom toga tuženi dužan predati u posjed i slobodno raspolaganje apelantu spornu površinu.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na licu mjesta neposredno utvrdio da u spornom dijelu, između parcela stranaka, kako je to opisano na zapisniku sa lica mjesta, postoji prirodna granica u vidu potoka, odnosno uvale kroz koju teče potok prilikom padavina. Kantonalni sud je istakao da je suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud pravilno cijenio nalaz vještaka geometra, koji je dat od stručnog lica, jer je vještak u svom nalazu kao i na skicama priloženim uz nalaz detaljno prikazao stanje na terenu, sa svim potrebnim i zadatim mjerama, te je na osnovu toga u svom nalazu vještak zaključio da je po katastarskom premjeru (novi premjer) granica između nekretnina apelanta i tuženog potok, da je izračunao razliku površine prema zatečenom stanju i katastarskom stanju, a koja iznosi 98 m2, za koju površinu je smanjena površina apelantovog posjeda. Kantonalni sud je ukazao da, međutim, taj sud prihvata u cjelosti razloge prvostepenog suda zbog kojih smatra da apelant, bez obzira na navedeni nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, nije na pouzdan način dokazao (čl. 123. do 126. Zakona o parničnom postupku - u daljnjem tekstu: ZPP) svoju tvrdnju da sporna površina od 98 m2 parcele apelanta (poligon), nije nastala kao posljedica erozionih učinaka u koritu potoka za vrijeme bujica, koje dovode do dodatnog produbljivanja i proširivanja korita potoka. Naime, Kantonalni sud je pojasnio da nije sporno da su i apelant i tuženi kada nabuja vodena bujica, u potoku pravili određene nasipe i kaskade, što je u datim trenucima bilo neophodno radi zaustavljanja dalje erozije korita potoka, tj. stranke u vrijeme kiša i bujica ne mogu uticati na tok potoka koji je prirodna granica između spornih parcela. Kantonalni sud je konstatovao da osim toga, iz iskaza apelanta kao stranke proizlazi da su i prednici parničnih stranaka kao i same stranke, svoje parcele na terenu oduvijek koristili samo „do potoka", da je potok kao prirodna granica između spornih parcela, bio snimljen i na katastarskim planovima još od 1980.godine, da je na spornom dijelu ranije bio znatno plići, da je sada taj potok, na mjestu gdje je bio dubok 10 do 15 cm dubok 1.10 m, a gdje je bio dubok 50 cm, sada dubina potoka iznosi i do 3 m, dakle, faktičko stanje na terenu pokazuje, a što nije ni sporno, da je potok vremenom mijenjao svoju dubinu i širinu. Kantonalni sud je naglasio da i on prihvata zaključak prvostepenog suda, da kako je potok na terenu prirodna granica između parcela stranaka, te da imajući u vidu da je međa utvrđena pravosnažnim Rješenjem o uređenju međa od 2006. godine, kao u katastarskim planovima, koji je važeći od 1980.godine, da je logično, da s obzirom da je otac tuženog još 1989.godine napravio štalu čiji je zid bio na samoj međi njegove parcele sa potokom, da to znači da je potok i tada tekao istim putem, tj. da je nemoguće da se zid postavi u samom potoku, jer bi tada voda iz potoka ulazila u štalu, odnosno kad nabuja istu bi i srušila.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant obrazlaže, u suštini, na način da su odluke redovnih sudova u konkretnom postupku utemeljene na očigledno proizvoljnoj primjeni zakona i arbitrarnom suđenju, pogotovo imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje u spisima predmeta, čija interpretacija je data krajnje proizvoljno i posve suprotno od onoga što je utvrđeno izvedenim dokazima.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP-a sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman