Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-847/17 (S. K.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nacionalizacija
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-847/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-847/17, rješavajući apelaciju Sime Kikića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Simo Kikić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 070976 16 Gž 2 od 20. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Simo Kikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirsad Islamović, advokat iz Brčkog, podnio je 3. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 070976 16 Gž 2 od 20. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, da se utvrdi da je apelantov prednik, njegov djed S. K., nosilac prava građenja na predmetnoj parceli (bliže opisanoj u izreci prvostepene presude), što je tuženi (Brčko distrikt BiH) dužan trpjeti i priznati da se apelantov prednik upiše kao nosilac prava građenja sa dijelom ½ na predmetnoj parceli.

2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je predmetna nekretnina vlasništvo apelantovog prednika nacionalizovana, odnosno podruštvljena kao građevinsko zemljište na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji) čija je svrha inače bila da se obezbijedi racionalno korištenje građevinskog zemljišta i planska izgradnja gradova i naselja gradskog karaktera. Apelacioni sud je istakao da je izvršenom nacionalizacijom prestalo pravo svojine ranijeg vlasnika S. K. odnosno predmetno zemljište je postalo društvena svojina, a kako je nacionalizovano neizgrađeno građevinsko zemljište ono (prema članu 38. Zakona o nacionalizaciji) ostaje u posjedu ranijeg vlasnika (apelantovog prednika) sve dok ga na osnovu rješenja nadležnog organa raniji vlasnik ne preda u posjed opštini (ili drugom licu) radi izgradnje zgrade ili drugog objekta ili izvođenja drugih radova. Apelacioni sud je naveo da raniji vlasnik ima pravo da nacionalizovano zemljište, dok je u njegovom posjedu, koristiti saglasno važećim propisima o zakupu poljoprivrednog zemljišta (član 39. Zakona o nacionalizaciji), a da će mu na njegov zahtjev narodni odbor to zemljište dati na korištenje radi podizanja porodične stambene zgrade, ako se prema planskoj dokumentaciji (prema urbanističkom planu ili odluci narodnog odbora koja taj plan zamjenjuje) na tom zemljištu može podići zgrada, s tim da je taj zahtjev raniji vlasnik dužan podnijeti u roku određenom za pojedina područja građevinskog rejona (član 40. Zakona o nacionalizaciji). Apelacioni sud je konstatovao da je u odnosu na apelantovog prednika, na osnovu rješenja Sekretarijata za finansije NOO Brčko, bilo upisano pravo korištenja, jer tako stoji u nalazu vještaka geodetske struke, a apelant u postupku nije dokazivao i dokazao da je pod propisanim uslovima njegov prednik, kao raniji vlasnik, ostvario prvenstveno pravo korištenja u svrhu građenja objekta. Apelacioni sud je pojasnio da to znači da je sporna nekretnina nakon izvršene nacionalizacije ostala u posjedu apelantovog prednika S. K. (kao ranijeg vlasnika) i da je na osnovu upisanog prava korištenja predmetno zemljište mogao koristiti, kao poljoprivredno prema važećim propisima, sve dok nadležni organ ne zahtijeva njegovu predaju u posjed kao i da su privremeno pravo korištenja mogli naslijediti zakonski nasljednici S. K., kao ranijeg vlasnika. Apelacioni sud je ukazao da je navedeno pravo korištenja apelantovog prednika zasnovano na odredbama članova 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji, na koje odredbe i apelant posebno ukazuje u žalbi. Međutim, Apelacioni sud je istakao da se zbog pravnog statusa koje je zemljište dobilo po samom Zakonu o nacionalizaciji i određenja u tom zakonu, ne može upisano pravo S. K. (kao ranijeg vlasnika), koje je nesumnjivo privremeno pravo korištenja do preuzimanja predmetne nekretnine, preobraziti u pravo građenja prema članu 206. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, pa je Apelacioni sud ocijenio da se odluka prvostepenog suda, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, u konačnici ukazuje zakonitom. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi, u suštini, u pogrešnoj primijeni materijalnog prava od strane redovnih sudova u konkretnom postupku.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-847/17 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio