Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3911/14 (M.R. iz Banjaluke)

Odluka donesena 28. 09. 2017.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravo na odbranu
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3911/14

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3911/14, rješavajući apelaciju M. R., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Margarita Caca Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 28. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. R. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 004381 14 od 22. maja 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 004381 10 K od 8. novembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. R. iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 22. avgusta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 004381 14 od 22. maja 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 004381 10 K od 8. novembra 2013. godine. Apelant je takođe zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje osporene presude.

2. Apelant se 6. novembra 2014. godine obratio Ustavnom sudu s novim zahtjevom za određivanje privremene mjere za odgađanje izvršenja apelacijom osporenih presuda Vrhovnog i Okružnog suda.

3. Apelant se 12. februara 2015. godine obratio Ustavnom sudu s novim zahtjevom za određivanje privremene mjere za odgađanje izvršenja apelacijom osporenih presuda Vrhovnog i Okružnog suda.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3911/14 od 7. oktobra 2014. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

5. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3911/14 od 18. decembra 2014. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

6. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3911/14 od 17. marta 2015. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

7. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Okružnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 22. septembra 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

8. Vrhovni sud je dostavio odgovor 2. oktobra 2014. godine, Okružni sud 1. oktobra 2014. godine, a Okružno tužilaštvo 9. oktobra 2014. godine.

9. Na prijedlog potpredsjednika Zlatka M. Kneževića, Ustavni sud je donio odluku da on neće učestvovati u radu i odlučivanju o apelaciji zbog postojanja razloga iz člana 90 stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda.

III.Činjenično stanje

10. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

11. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 004381 10 K od 8. novembra 2013. godine apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja u podstrekavanju iz člana 347 stav 4 u vezi sa članom 3 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa članom 24 istog zakona i krivično djelo manipulacija cijenama i širenje lažnih informacija iz člana 292 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti u vezi sa članom 23 KZRS, pa mu je za počinjena krivična djela utvrdio kaznu zatvora od dvije godine i šest mjeseci odnosno od godinu dana, te mu je izrekao jedinstvenu kaznu zatvora od tri godine. Na osnovu člana 108 stav 3 Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS) poništen je ugovor o kupoprodaji akcija „Medicinske elektronike“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: ME) zaključen između apelanta, kao kupca, i Investicono-razvojne banke RS (u daljnjem tekstu: IRB), kao prodavca državnog kapitala, te naloženo Centralnom registru hartija od vrijednosti da sa apelantovog vlasničkog računa izvrši prenos označenog broja akcija emitenta ME na račun Akcijskog fonda RS, te Fonda za restituciju RS.

12. Apelant je proglašen krivim da je radnjama, bliže opisanim u izreci presude, s umišljajem podstrekavao D. C. i Ž. K. da kao službena odnosno odgovorna lica iskoriste svoj položaj ili ovlašćenje kako bi mu pribavili imovinsku korist u iznosu koji prelazi 50.000 KM i da je u namjeri da utiče na smanjenje cijena i stvori privid aktivnog trgovanja i time sebi pribavi imovinsku korist na berzi davao naloge za kupovinu ili prodaju hartija od vrijednosti, znajući da je dat ili da će biti dat nalog za prodaju ili kupovinu od drugog lica, po cijeni i broju koji je isti ili približno isti, a pribavljena imovinska korist, odnosno pričinjena šteta je veća od 1.500,00 KM. Istom presudom proglašeni su krivim D. C. kao službeno lice, te Ž. K. kao odgovorno lice za krivično djelo iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZRS i krivično djelo iz člana 292 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka

b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti u vezi sa članom 23 KZRS, te su im izrečene jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po tri godine. Najzad, istom presudom je proglašen krivim i N. B. za krivično djelo iz člana 292 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti u vezi sa članom 23 KZRS, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci.

13. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Okružno tužilaštvo optužnicom apelantu stavljalo na teret krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383 stav 3 KZRS u vezi s krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZRS i krivičnim djelom manipulacija cijenama i širenje lažnih informacija iz člana 292 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti. Okružno tužilaštvo je na ročištu za glavni pretres 8. juna 2011. godine izmijenilo optužnicu u odnosu na apelanta, te optužene D. C. i Ž. K., pa je izmijenjenom optužnicom apelantu stavljeno na teret krivično djelo manipulacija cijenama i širenje lažnih informacija iz člana 292 stav 2 u vezi sa stavom 1 tač. a) i b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti u sticaju s krivičnim djelom podstrekavanje drugih na izvršenje krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZRS, u vezi sa članom 24 istog zakona. Postupajući po navedenoj optužnici, Okružni sud je donio presudu 11. oktobra 2011. godine kojom su apelant, te optuženi D. C. i Ž. K. oslobođeni optužbi. Vrhovni sud je, odlučujući o žalbi Okružnog tužilaštva, rješenjem od 18. septembra 2012. godine ukinuo ovu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku, na ročištu za glavni pretres 29. avgusta 2013. godine Okružno tužilaštvo je izmijenilo optužnicu stavljajući apelantu na teret krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja u podstrekavanju iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZRS, u vezi sa članom 24 istog zakona i krivično djelo manipulacija cijenama i širenje lažnih informacija iz člana 292 stav 2 u vezi sa stavom 1 tač. a) i b) Zakona o tržištu hartijama od vrijednosti.

14. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je na osnovu svih provedenih dokaza nesumnjivo utvrđeno da je apelant, zajedno sa ostalim optuženim, ostvario prethodni dogovor i da su zajedno u periodu od 16. marta 2009. do 20. avgusta 2009. godine izvršili manipulaciju cijenama akcija emitenta ME na berzi suprotno čl. 276, 277 i 278 Zakona o tržištu hartijama od vrijednosti, te su s drugim licima (pored ostalih, pravnim licem koje je u apelantovoj svojini) učestvovali u dogovorenim transakcijama, pa su na taj način snizili cijenu akcija ME s početnih 0,45 KM na 0,05 KM po akciji. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da Komisija za hartije od vrijednosti nije reagovala na očigledno kršenje zakona u postupku trgovanja hartijama od vrijednosti iako joj je bila zakonska obaveza da obustavi ponudu za preuzimanje i da je proglasi nevažećom kada utvrdi nepravilnosti, nego je i javno objavila da je postupak za preuzimanje izvršen u skladu sa zakonom. Ovo je za učinak imalo da je apelant, kao ponuđač, stekao 35% akcija ME s pravom glasa tako što su jedini akcionari koji su deponovali akcije bili državni fondovi kojim upravlja Investiciono-razvojna banka RS (u daljnjem tekstu: IRB), i to po prijedlogu optuženog D. C., u to vrijeme rukovodioca Odjeljenja za upravljanje portfeljom hartija od vrijednosti IRB, a koji je učestvovao i u obaranju cijena na berzi. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da su apelant i ostali optuženi manipulativnu tehniku koristili ne samo za smanjenje cijena akcija ME već i kao sredstvo za dolazak do konačnog cilja, tj. ostvarivanje protivpravne imovinske koristi za apelanta u iznosu od 1.143.187 KM, a za koji iznos je nastupila šteta po imovinu RS. Okružni sud je nesumnjivo zaključio da su apelant i ostali optuženi prije smanjenja vrijednosti akcija ME na tržištu isplanirali način sticanja protivpravne imovinske koristi i da su manipulaciju na tržištu iskoristili kao sredstvo za svoje protivpravne ciljeve. Na osnovu navedenog zaključeno je da su se u radnjama apelanta i ostalih optuženih stekla obilježja krivičnog djela iz člana 292 stav 2 Zakona o tržištu hartija od vrijednosti, i to u apelantovim i radnjama D. C. i N. B. u vezi sa stavom 1 tačka b), a u radnjama Ž. K. u vezi sa stavom 1 tačka v) navedenog zakona. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je nesumnjivo utvrđeno da je apelant s umišljajem podstrekavao D. C. i Ž. K., obećavajući im izbor u organe upravljanja ME i napredak u karijeri, da zloupotrijebe svoj položaj ili ovlašćenje kao službena lica IRB i odgovorna lica u ME. Apelantu je stavljeno na teret da je uticao na Ž. K., vršioca dužnosti direktora MC u relevantnom periodu, da kao odgovorno lice iskoristi svoj položaj i utiče na male akcionare da prodaju akcije po cijeni od 0,05 KM do koje se došlo manipulisanjem, što mu je bilo poznato, uz obećanje da će im razliku do realne cijene od 0,40 KM uplatiti u gotovini, mimo berze, i to preko radnika ME i lično, te iz sredstava koja je lično obezbijedio. Nadalje, apelantu je stavljeno na teret da je uticao na D. C. da kao službeno lice iskoristi svoj položaj i predloži Upravi IRB prihvatanje javne ponude koju je istakao, a u namjeri da sebi pribavi imovinsku korist u iznosu većem od 50.000,00 KM, što mu je bila želja i motiv, te zbog čega je i preduzimao nedozvoljene radnje. Na osnovu navedenog, zaključeno je da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 u vezi sa članom 24 KZRS u podstrekavanju.

15. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je odbijen apelantov prijedlog o provođenju dokaza: uvid u izjavu koju je sačinio i potpisao N. B. za centralne vijesti ATV od 11. septembra 2009. godine, raspravni zapisnik Disciplinske komisije od 9. oktobra 2009. godine sa izjavom N. B., prigovor N. B. na rješenje Disciplinske komisije o prestanku radnog odnosa od 23. oktobra 2009. godine, zapisnik o saslušanju osumnjičenog N. B. od 22. marta 2010. godine. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da se radi o dokazima koji ne mogu služiti kao dokaz u krivičnom postupku jer su izjave N. B. date u drugom postupku i bez prisustva branioca, odnosno radi se o izjavi datoj novinarima.

16. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 004381 14 od 22. maja 2014. godine apelantovu, kao i žalbe ostalih optuženih odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu u cjelini potvrdio. Apelantovi žalbeni navodi o bitnim povredama odredaba postupka iz člana 311 stav 1 tač. k) i z) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), te iz člana 311 stav 2 ocijenjeni su neosnovanim jer iz žalbe nije bilo moguće zaključiti na šta se odnose protivrječnosti između izreke i obrazloženja presude, odnosno razloga zbog kojih bi navedena povreda postojala. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. S tim u vezi je ukazano da su apelantove radnje jasno opisane u izreci presude, da su činjenična utvrđenja presude zasnovana na dokazima koji su provedeni na glavnom pretresu, čiji je sadržaj u prvostepenoj presudi iznijet na način propisan članom 304 stav 7 ZKPRS, te koji su ocijenjeni shodno članu 295 stav 2 ZKPRS, a koju ocjenu je Vrhovni sud prihvatio kao pravilnu. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi da su u prvostepenoj presudi izostali dokazi, razlozi i obrazloženja na osnovu kojih je utvrđeno postojanje prethodnog dogovora između njega i ostalih optuženih da se utiče na smanjenje cijena akcija i stvori privid trgovanja, te utiče na male akcionare da prodaju akcije s ciljem pribavljanja koristi apelantu i omogućavanje da u postupku javne ponude stekne oko 35% akcija, i to 29% iz portfelja Akcijskog fonda i 4,99% akcija iz Fonda za registraciju. U vezi s tim je ukazano na dokaze koji su na ovu okolnost provedeni na glavnom pretresu, način na koji ih je prvostepeni sud cijenio i doveo u vezu, te i na nesporno utvrđene činjenice o kupovini i prodaji akcija ME u relevantnom periodu u kojim su učestvovali apelant, te D. C. i N. B., isplate malim akcionarima u gotovini razlike do pune cijene akcija, kao i na nalaz i mišljenje vještaka G. S. Pri tome, Vrhovni sud se u cjelini složio s razlozima i obrazloženjima na osnovu kojih je prvostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje ovog vještaka.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e), f) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 1, 5, 6, 13 i 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

18. Apelantovi opširni i detaljni navodi (apelacija sačinjena na 61 stranici) i analiza provedenih dokaza, te relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava, na kojima zasniva povredu prava na pravično suđenje, svode se na tvrdnje: da je u obrazloženju osporene prvostepene presude proglašen krivim za radnje za koje nije optužen i za koje nije osuđen u izreci presude, te s tim u vezi da je sud sam mijenjao optužnicu, da nije ni znao za šta je optužen dok nije dobio prvostepenu presudu; da mu je slijedom naprijed navedenog uskraćeno i pravo na odbranu, te da izvodi dokaze kojima se utvrđuju odlučne činjenice; da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i s tim u vezi da nije mogao biti prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka G. S., kao i iskaz optuženog N. B., te da su iz iskaza drugih svjedoka, koje izričito navodi, izvedeni pogrešni zaključci; da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da se u njegovim radnjama stiču obilježja bića ijednog od krivičnih djela za koja je proglašen krivim, te s tim u vezi da nisu utvrđeni ni subjektivni ni objektivni elementi bića ovih krivičnih djela.

19. Nadalje, apelant tvrdi da se Vrhovni sud, odlučujući o žalbi, samo paušalno pozvao na razloge i obrazloženja iz prvostepene presude, ne upuštajući se suštinski u ispitivanje žalbenih navoda, a zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana 13 Evropske konvencije.

20. Nadalje, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je „proglašen krivim zato što je prodao svoju imovinu-akcije i potrošio svoj novac radi kupovine akcija“, a što je protivno članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno da mu je pravo raspolaganja imovinom oduzeto jer to ne dozvoljava član 292 Zakona o tržištu hartija o vrijednosti.

21. Najzad apelant tvrdi da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge građane BiH jer su redovni sudovi zanemarili, između ostalog, i praksu Ustavnog suda u pogledu obilježja bića krivičnog djela, te da se presuda ne može zasnivati na dokazima - iskazima svjedoka koji su učestvovali u radnji izvršenja.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se apelacioni navodi svode na žalbene navode u vezi s kojim je ovaj sud već ponudio razloge i obrazloženja u svojoj odluci, na koje se u cjelini poziva.

23. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelant u postupku pred ovim sudom uživao Ustavom i Evropskom konvencijom garantovana prava, te se pozvao na razloge i obrazloženje iz svoje odluke.

24. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da se iz apelantovih navoda ne može zaključiti u kom smislu i na koji način su prvostepeni i drugostepeni sud, na osnovu presuda koje se pobijaju apelacijom, prekršili apelantova prava iz Ustava i Evropske konvencije. Prema ocjeni Okružnog tužilaštva, apelantovi navodi u stvari predstavljaju svojevrsnu žalbu na prvostepenu i drugostepenu presudu, odnosno odbranu apelanta, onako kako se on branio u toku krivičnog postupka i ponavljanje navoda iznesenih u žalbi na prvostepenu presudu. Najzad, ukazano je da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su i prvostepeni i drugostepeni sud s jednakom pažnjom cijenili sve dokaze izvedene na glavnom pretresu, kako dokaze optužbe tako i dokaze odbrane, dovodeći izvedene dokaze u međusobnu vezu i dajući jasne i uvjerljive razloge kojim dokazima sud poklanja vjeru i iz kojih razloga, a kojima ne, kao i koje činjenice smatra dokazanim i na osnovu kojih dokaza, pri čemu sud u odnosu na sve te okolnosti iznosi konzistentne zaključke koje prihvata i ovo tužilaštvo.

V.Relevantni propisi

25. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

Saizvršilaštvo Član 23.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo - svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

Podstrekavanje Član 24.

(1) Ko drugog sa umišljajem podstrekne da izvrši krivično djelo, kazniće se kao da ga je sam izvršio.

(2) Ko drugog sa umišljajem podstrekava na izvršenje krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godina ili teža kazna, a krivično djelo ne bude ni pokušano - kazniće se kao za pokušaj krivičnog djela.

Zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja Član 347.

[…] (3) Službeno ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu imovinsku korist, iskoristi svoj položaj ili ovlašćenje, prekorači granice svog ovlašćenja ili ne izvrši službenu dužnost, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(4) Ako je djelom iz stava 3. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina , a ako taj iznos prelazi 50.000 KM, kazniće se zatvorom od dvije do deset godina.

26. Zakon o tržištu hartija od vrijednosti („Službeni glasnik RS“ br. 92/06, 34/09, 8/12 - O.U.S., 30/12, 59/13, 86/13 - O.U.S., 108/13) u relevantnom dijelu glasi: 1.2. Manipulacija cijenama i širenje lažnih informacija Član 292.

(1) Ko u namjeri da utiče na povećanje ili smanjenje cijene ili da stvori privid aktivnog trgovanja i time sebi ili drugom pribavi imovinsku korist ili da drugom prouzrokuje štetu:

[…]

b) na berzi ili drugom uređenom javnom tržištu da nalog za kupovinu ili prodaju neke hartije od vrijednosti, znajući da je dat ili da će biti dat nalog za prodaju ili kupovinu te hartije od vrijednosti od drugog lica po cijeni i broju koji je isti ili približno isti ili ako sam da nalog i protunalog, […], kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist ili je drugom pričinjena šteta u iznosu većem od 1.500,00 KM, počinilac će se kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine.

27. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Pravo na odbranu Član 7.

(1)Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

(2)Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postaviće mu se branilac kada je to određeno ovim zakonom.

(3)Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Ko ne može biti vještak Član 163.

(1)Za vještaka se ne može odrediti lice koje ne može biti saslušano kao svjedok iz člana 147. ovog zakona ili lice koje je oslobođeno od dužnosti svjedočenja iz člana 148. ovog zakona, kao ni lice prema kojem je krivično djelo učinjeno, a ako je takvo lice određeno, na njegovom nalazu i mišljenju ne može se zasnivati sudska odluka.

(2)Razlog za izuzeće vještaka iz člana 42. ovog zakona postoji i u pogledu lica koje je zajedno sa osumnjičenim, odnosno optuženim ili oštećenim u radnom odnosu u istom organu, preduzeću i drugom pravnom licu ili kod samostalnog privrednika, kao i u pogledu lica koje je u radnom odnosu kod oštećenog ili osumnjičenog, odnosno optuženog.

(3)Za vještaka se neće odrediti lice koje je saslušano kao svjedok Odlučivanje o optužnici Član 243.

[…] (4) Nakon što se potvrde pojedine ili sve tačke optužnice, osumnjičeni dobija status optuženog. Sudija za prethodno saslušanje dostavlja optužnicu optuženom i njegovom braniocu.

(5) Sudija za prethodno saslušanje dostaviće optužnicu optuženom koji je na slobodi bez odgađanja, a ako se nalazi u pritvoru u roku od 24 časa nakon potvrđivanja optužnice. Sudija za prethodno saslušanje obavijestiće optuženog da u roku od 15 dana od dana dostavljanja optužnice ima pravo na podnošenje prethodnih prigovora, da će ročište o izjašnjenju o krivici biti zakazano odmah nakon donošenja odluke o prethodnim prigovorima, odnosno po isteku roka za ulaganje prethodnih prigovora, te da može navesti prijedloge dokaza koje namjerava da izvede na glavnom pretresu.

[…] Unošenje izreke presude u zapisnik Član 269.

(1)U zapisnik o glavnom pretresu unosi se potpuna izreka presude, uz naznačenje da li je presuda javno objavljena. Izreka presude unesena u zapisnik o glavnom pretresu predstavlja izvornik.

(2)Ako je doneseno rješenje o pritvoru, i ono se unosi u zapisnik o glavnom pretresu.

Čitanje optužnice i uvodna izlaganja Član 275.

(1) Glavni pretres počinje čitanjem optužnice. Optužnicu čita tužilac.

(2) Nakon čitanja optužnice sudija, odnosno predsjednik vijeća upitaće optuženog da li je razumio njene navode. Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća ustanovi da optuženi nije razumio optužnicu, ukratko će je izložiti optuženom na način koji mu je razumljiv. Nakon toga tužilac će ukratko iznijeti dokaze na kojima zasniva optužnicu.

(3) Optuženi ili njegov branilac mogu nakon toga izložiti koncept odbrane.

Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278.

(1)Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet.

(2)Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.

Izmjena optužnice Član 290.

Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Vezanost presude za optužbu Član 294.

(1)Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2)Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 004381 14 od 22. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 22. avgusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3d), e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 1, 5, 6, 13 i 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

36. Ustavni sud, najprije, podsjeća da su presude osporene apelacijom o kojoj se odlučuje ovom odlukom bile predmet preispitivanja i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3940/14 od 6. jula 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) donesene po apelaciji D. C. kao jednog od optuženih u ovom predmetu. U citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio (vidi tačku 51) da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer nije prekršen princip jednakosti u postupanju, nisu povrijeđene garancije u pogledu nepristrasnog suda, te da nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza.

37. U apelaciji, koja je predmet ove odluke, apelantovi opširni navodi o povredi prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno kao rezultat pogrešne ocjene provedenih dokaza, da je relevantno pravo pogrešno primijenjeno, da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, da je tek s dostavljanjem osporene prvostepene presude upoznat šta mu se stavlja na teret.

38. Ustavni sud podsjeća da kada je u pitanju krivični postupak opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6 on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).

39. S obzirom na to da se apelantovim navodima pokreću i pitanja iz člana 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije, Ustavni sud će ih, slijedom navedenih principa, ispitati u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije.

40. U vezi s apelantovom tvrdnjom da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno zbog pogrešne ocjene dokaza, te da je pogrešno primijenjeno relevantno pravo, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

42. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, odnosno osporene prvostepene presude, proizlazi da su optužbe protiv apelanta temeljene na obimnoj dokaznoj građi: materijalnim dokazima, iskazima saslušanih svjedoka, obavljenom vještačenju. Ni iz apelantovih navoda, kao ni iz obrazloženja osporenih odluka ne može se zaključiti da redovni sudovi ove dokaze nisu cijenili pojedinačno i uzajamnoj vezi, pa tako donijeli odluku o odlučnim činjenicama na kojim je zasnovan zaključak da se u apelantovim radnjama stiču obilježja krivičnih djela koja su mu stavljena na teret. Ustavni sud zapaža da je slijedom navedenog osnovan zaključak o postojanju prethodnog dogovora između apelanta i navedenih optuženih koji su koristili svoj službeni položaj, odnosno položaj odgovornog lica, uz prethodno obećanu nagradu od strane apelanta; da je utvrđen i detaljno opisan način na koji je vršena nedozvoljena manipulacija cijena na berzi akcijama ME, te da je na ovaj način stečena protivpravna imovinska korist, odnosno nastala šteta veća od označenog novčanog iznosa. Slijedom navedenog, Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj ocjeni dokaza s obzirom na to da se one svode na apelantove sopstvene interpretacije sadržaja dokaza i njihovu ocjenu, kojim se ne dovode u pitanje zaključci i obrazloženja iz osporenih odluka u ovom dijelu. Ovo tim prije što su u obrazloženjima osporenih odluka dati jasni razlozi i obrazloženja zbog čega je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka G. S., zbog čega ne postoji prepreka da se prihvati iskaz svjedoka B. N., te su interpretirani i cijenjeni iskazi svjedoka na koje apelant ukazuje u apelaciji kako pojedinačno tako i u vezi s drugim provedenim dokazima. Takođe, slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi pogrešno primijenili relevantno pravo kada su zaključili da se u apelantovim radnjama stiču obilježja krivičnih djela za koja je proglašen krivim. Najzad, u ovom dijelu Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije potkrijepio navode da izreka osporene prvostepene presude nije u skladu s izrekom presude unijetom u zapisnik prilikom njenog izricanja.

43. U prilog navedenom, a u vezi s tvrdnjom da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno zbog pogrešne ocjene dokaza, Ustavni sud podsjeća da je u već citiranoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3940/14 neosnovanim ocijenio tvrdnje apelanta u tom predmetu da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Naime, Ustavni sud je (vidi tačku 42) istakao da su u obrazloženju osporene presude Okružnog suda detaljno pobrojani provedeni dokazi, koji su iscrpno interpretirani, te su cijenjeni i dovedeni u vezu s drugim provedenim dokazima, na osnovu čega je i izveden zaključak o postojanju ili nepostojanju neke odlučne činjenice. Ustavni sud ne vidi razlog da od ovog zaključka odstupi i u vezi s apelantovim navodima u ovom predmetu u pogledu tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju zbog pogrešne ocjene dokaza.

44. Nadalje, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu. U ovom dijelu apelant je istakao da nije bio upoznat s optužbama koje su mu stavljene na teret sve dok mu nije dostavljena osporena prvostepena presuda, te da mu je onemogućeno da provodi dokaze koje je predlagao.

45. Ustavni sud podsjeća da u skladu sa članom 6 stav 3 tačka a) Evropske konvencije, svako lice optuženo za krivično djelo ima pravo da odmah bude obaviješteno, na jeziku koji razumije, o prirodi i osnovama optužbi protiv njega. Navedenom odredbom nije određeno da relevantne informacije treba da budu date pismeno ili, ako se radi o optuženom kao strancu - u pismenom prevodu, već je akcenat na obavještavanju optuženog. Nadalje, optužnica ima krucijalnu ulogu u krivičnom postupku i zbog toga se posebna pažnja mora pokloniti obavještavanju lica u pitanju o optužbama za koje se tereti. U skladu sa članom 290 ZKPRS, tužilac ima mogućnost da, kada ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, optužnicu i izmijeni. S obzirom na značaj optužbe u krivičnom postupku i garancije koje se moraju obezbijediti optuženom, istom odredbom je propisano da se u tom slučaju, radi pripremanja odbrane, glavni pretres može odgoditi.

46. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju potvrđena optužnica izmijenjena u dva navrata u toku trajanja postupka pred redovnim sudovima. Međutim, iz apelantovih navoda, kao i iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, ne može se zaključiti da apelantu prije potvrđivanja optužnica nije dostavljena u skladu sa članom 243 stav 5 ZKPRS, da potvrđena optužnica nije pročitana na glavnom pretresu i s tim u vezi od apelanta zatraženo da se izjasni da li ju je razumio u skladu sa članom 275 stav 2 ZKPRS, te najzad da je apelantu bila uskraćena mogućnost da nakon izmjena optužnice, u skladu sa članom 290 ZKPRS, glavni pretres bude i prekinut radi pripremanja odbrane. Stoga, Ustavni sud nije mogao da prihvati kao osnovanu apelantovu tvrdnju da je tek po uručenju osporene prvostepene presude saznao šta mu se stavlja na teret, pa da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na odbranu. U ovom dijelu Ustavni sud zapaža i da je apelantu potvrđenom optužnicom stavljeno na teret da je počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383 stav 3 KZRS u vezi s krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZRS i krivičnim djelom manipulacija cijenama i širenje lažnih informacija iz člana 292 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka b) Zakona o tržištu hartija od vrijednost, te da je posljednjim izmjenama optužnice apelantu stavljeno na teret krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja u podstrekavanju iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZRS u vezi sa članom 24 istog zakona i krivično djelo manipulacija cijenama i širenje lažnih informacija iz člana 292 stav 2 u vezi sa stavom 1 tač. a) i b) Zakona o tržištu hartijama od vrijednosti. S obzirom na to da je apelant osporenim presudama proglašen krivim za krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja u podstrekavanju iz člana 347 stav 4 u vezi sa članom 3 KZRS u vezi sa članom 24 istog zakona i krivično djelo manipulacija cijenama i širenje lažnih informacija iz člana 292 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti u vezi sa članom 23 KZRS, ne može se zaključiti da je narušen identitet presude i optužbe, kako to tvrdi apelant.

47. Apelant tvrdi da mu je pravo na odbranu povrijeđeno i zato što mu je onemogućeno da provodi dokaze koje je predlagao.

48. Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima koji vrijede i za svjedoka optužbe (vidi presudu Evropskog suda, Unterpertinger protiv Austrije, od 24. novembra 1986. godine, serija A- 110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti s tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uslovima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno, a izuzeci su propisani zakonom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27).

49. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant tokom cijelog postupka imao dva branioca i da je imao „odgovarajuću i stvarnu mogućnost“ da izvodi svoje dokaze na isti način kao i Okružno tužilaštvo, te da ispituje i dovodi u pitanje dokaze optužbe. Apelant je imao i koristio mogućnost unakrsnog ispitivanja svjedoka optužbe, što i ne osporava, ali tvrdi da mu je onemogućeno da provede i konkretni dokaz, tj. uvid u izjavu koju je sačinio i potpisao N. B. za centralne vijesti ATV od 11. septembra 2009. godine, raspravni zapisnik Disciplinske komisije od 9. oktobra 2009. godine sa izjavom N. B., prigovor N. B. na rješenje Disciplinske komisije o prestanku radnog odnosa od 23. oktobra 2009. godine, zapisnik o saslušanju osumnjičenog N. B. od 22. marta 2010. godine. Ustavni sud podsjeća da je identične tvrdnje razmatrao i u citiranoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3940/14, a u kontekstu tvrdnji apelanta u tom predmetu o povredi prava na odbranu. Ustavni sud je zauzeo stav (vidi tačku 39) da su redovni sudovi ponudili dovoljne razloge i obrazloženja za neprihvatanje iskaza optuženog N. B. iz istrage s obzirom na to da su istakli da prilikom davanja ovih iskaza optuženi N. B. nije bio upozoren da se oni mogu koristiti kao dokaz u daljnjem toku postupka, kako je propisano članom 143 ZKPRS, a zbog čega se, u skladu sa članom 288 stav 4 ZKPRS, ne mogu prihvatiti i pročitati kao dokazi na glavnom pretresu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili i da ne mogu prihvatiti ni materijalne dokaze koji su se ticali disciplinskog postupka koji je vođen protiv N. B. jer se radilo o drugom postupku pred drugim organom, bez prisustva branioca, pa da se ne mogu prihvatiti kao dokaz u krivičnom postupku. Najzad, zaključeno je i da izjava data novinarima ne može biti dokaz u krivičnom postupku. Ustavni sud smatra da nema razloga da odstupi od već zauzetog stava da je Okružni sud dao relevantne i dovoljne razloge o tome zašto je odbio prijedlog za provođenje navedenih dokaza, te da pri tome nije izašao ni iz ovlašćenja utvrđenog članom 278 stav 2 ZKPRS kojim je određeno da u slučaju kada okolnosti koje stranka ili branilac žele dokazati nemaju značaj za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, sud će odbiti izvođenje takvog dokaza.

50. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje kao rezultat pogrešne ocjene provedenih dokaza, da su pogrešno primijenili relevantno pravo te, najzad, da apelant nije uživao garancije prava na odbranu.

51. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

52. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o kojima se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Pravo na efektivni pravni lijek

53. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja zakonom propisanih pravnih lijekova u krivičnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultovali apelantovim uspjehom u krivičnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane i apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Nediskriminacija

54. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo iz člana 14 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da su apelantovi navodi o povredi ovog prava već ispitani u ovoj odluci i da je zaključeno da su neosnovani, a apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da se radi o diskriminaciji u smislu različitog tretmana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim. VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje kao rezultat pogrešne ocjene provedenih dokaza, da su pogrešno primijenili relevantno pravo te, najzad, da apelant nije uživao garancije prava na odbranu.

56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na efektivni pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja zakonom propisanih pravnih lijekova u krivičnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultovali apelantovim uspjehom u krivičnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni kršenje prava iz člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su apelantovi navodi o povredi ovog prava već ispitani i zaključeno da su neosnovani, a apelant, osim paušalnog navoda o povredi prava iz člana 14 Evropske konvencije, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da se radi o diskriminaciji, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata.

59. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Na osnovu člana 43 Pravila Ustavnog suda, sudija Miodrag Simović je dao izjavu o neslaganju s odlukom većine.

61. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3911/14 (M.R. iz Banjaluke) | Sudska praksa | Aktio