Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1027/17 (R. P.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1027/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1027/17, rješavajući apelaciju Radenke Popović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Radenka Popović protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 Pr 032000 16 Pžp od 16. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radenka Popović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Rogatice, koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 17. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 Pr 032000 16 Pžp od 16. decembra 2016. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelantkinja je oglašena odgovornom zbog prekršaja iz člana 74. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, te joj je za navedeni prekršaj izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM, dok je obavezana nadoknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM.

2. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je 1. septembra 2015. godine od strane inspektora rada Opštine Rogatica izvršena kontrola u Kozmetičko frizerskom salonu „Mineks“ Rogatica, vlasništvo apelantkinje, kojom prilikom je utvrđeno da je na poslovima kozmetičara zatečena N. B., sa kojom apelantkinja, kao poslodavac nije zaključila ugovor o radu i nije je prijavila na zdravstveno osiguranje, penzijsko invalidsko osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti, kao ni na kolektivno osiguranje od nesreće na poslu. Shodno tome, Okružni sud je naveo da je nakon izvršene inspekcijske kontrole od 1. septembra 2016. godine, inspektor rada naložio apelantkinji da sa radnicom sklopi ugovor o radu, te da je prijavi na obavezne vidove osiguranja i kolektivno osiguranje, a sve u roku od osam dana, kao i da u roku od tri dana apelantkinja obavijesti inspektora rada o preduzetim mjerama. Dalje, Okružni sud je naveo da apelantkinja u ostavljenom vremenskom roku nije obavijestila inspektora rada o preduzetim mjerama, nakon čega je inspektor rada podnio prekršajni nalog. Okružni sud je naveo da je pravilna i na zakonu zasnovana odluka prvostepenog suda (što proizilazi iz stanja spisa, zapisnika sa usmenog pretresa, provedenih dokaza i iskaza saslušanih svjedoka), iz razloga što su se u konkretnom slučaju stekla sva obilježja prekršaja iz člana 74. Zakona o radu. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da su svjedoci odbrane M. P., N. B. i B. Ž. dale identične izjave da se N. B. u vrijeme kontrole od strane inspektora nije nalazila na radu kod apelantkinje, dok je apelantkinja izjavila da je N. B. često dolazila u njen salon, da u vrijeme izvršene kontrole nije radila u salonu, sve do 1. januara 2016. godine kada je zaključila ugovor o radu i prijavila je na sve vidove osiguranja. Prvostepeni sud je istakao da nije prihvatio izjave navedenih svjedoka iz razloga što su svjedočili u korist apelantkinje od koje su materijalno zavisni. Prvostepeni sud je naveo da nije prihvatio izjavu apelantkinje, nasuprot koje stoji izjava inspektora rada da je u momentu kontrole N. B. sređivala nokte jednoj od mušterija i da je bila odjevena kao i ostale radnice u salonu (bijela uniforma - majica, pantalone i borosane bijele boje). Osim toga, prvostepeni sud je naveo da nije prihvatio niti materijalne dokaze provedene od strane apelantkinje, jer ti dokazi nisu vezani za kontrolu i ne osporavaju činjenično stanje utvrđeno kontrolom.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja smatra da su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te da Okružni sud nije dao ocjenu apelantkinjinih žalbenih navoda.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. U pogledu apelantkinjinih navoda kojima ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud tokom postupka saslušao predložene svjedoke optužbe i odbrane, te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju i na osnovu tako provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelantkinja, u vrijeme i na način kako je to navedeno u izreci rješenja, počinila predmetni prekršaj. Za naprijed navedeno utvrđenje prvostepeni sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključak da je apelantkinja izvršila navedeni prekršaj. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cjelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnih sudova zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1027/17 (R. P.) | Sudska praksa | Aktio