Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3956/15 (N. M.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kazna
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3956/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. rujna 2017. godine u predmetu broj AP-3956/15, rješavajući apelaciju Nikole Miličića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) i članka 57. stavak (2) točka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Miličića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 013017 15 Kž 8 od 15. svibnja 2015. godine i S1 2 K 013017 13 K od 26. studenog 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Miličić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Asim Ibrelić, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 17. kolovoza 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 013017 15 Kž 8 od 15. svibnja 2015. godine i S1 2 K 013017 13 K od 26. studenog 2014. godine.
2. Prvostupanjskom presudom Suda BiH broj S1 2 K 013017 13 K od 26. studenog 2014. godine, između ostalih, apelant je oglašen krivim zato što je u vrijeme i na način pobliže opisanim u točkama 12, 13, 15, 16, 17, 19 i 20 izreke presude počinio kazneno djelo organiziranje grupe ili udruženja za izvršenje kaznenih djela trgovine ljudima i krijumčarenje migranata iz članka 189.a stavak 2. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u svezi sa kaznenim djelom krijumčarenje ljudi iz članka 189. stavak 1. KZ BiH, a radnjama opisanim u točki 11. i 18. izreke presude i kazneno djelo organiziranje grupe ili udruženja za izvršenje kaznenih djela trgovine ljudima i krijumčarenje migranata iz članka 189.a stavak 2. KZ BiH u svezi sa kaznenim djelom krijumčarenje ljudi iz članka 189. stavak 4. u svezi sa stavkom 1. KZ BiH. Za počinjenje navedenih kaznenih djela Sud BiH apelantu je izrekao uvjetnu osudu kojom se utvrđuje jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i istovremeno određuje da se navedena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko apelant u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.
3. U obrazloženju presude Sud BiH je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Naime, u obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da zaključak da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret proizlazi iz provedenih dokaza i to prije svega rezultata provedenih posebnih istražnih radnji koje su se provodile na temelju naredbi Suda BiH i to nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija i tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba i transportnih sredstava, koji su u cijelosti potkrijepljeni iskazima saslušanih svjedoka – policijskih službenika koji su provodili istražne radnje u ovome predmetu, zatim policijskih službenika koji su vršili kontrolu prelaska granice BiH, kao i drugih svjedoka koji su iznijeli svoja neposredna opažanja u svezi sa radnjama apelanta i drugih optuženih, kao i dugim pribavljenim materijalnim dokazima, odnosno izvodima Granične provjere za prelaske preko državne granice Bosne i Hercegovine, provjerama financijskih transakcija i dokazima pribavljenim putem međunarodne pravne pomoći iz Republike Hrvatske i Republike Slovenije o evidentiranim nezakonitim prelascima migranata na njihov teritorij. Također, i apelant je dajući iskaz u svojstvu svjedoka potvrdio da je vršio prijevoz po pozivu P.Đ. i to kako domaće državljane tako i strane, za novčanu naknadu koju su dobivali od njega ili od putnika, te ih vozio iz Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) u Republiku Hrvatsku (u daljnjem tekstu: RH). U svezi sa apelantovim tvrdnjama da je samo pružao usluge taksi prijevoza i osporavao da su prijevozi i prebacivanja migranata iz BiH u RH vršeni s ciljem njihovog daljeg ilegalnog prebacivanja u zemlje Europske unije u okviru organizirane grupe koja je te radnje poduzimala s ciljem stjecanja materijalne koristi, Sud BiH je naveo je da i ta činjenica proizlazi iz provedenih dokaza koji potvrđuju ulogu apelanta, obzirom da je glede prijevoza migranata komunicirao sa P.Đ. koji je imao ulogu da posredstvom V.I. koji je bio granični službenik RH, osigura nesmetan prolaz turskih državljana preko graničnog prijelaza i to sve za novčanu naknadu, iz čega proizlazi da je apelant kao vozač bio u potpunosti svjestan protupravnosti svojih radnji i želeći njihovo izvršenje. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da je apelant zajedno sa drugim osobama, preciznije navedenim u izreci presude, postao članom organizirane grupe i da je u periodu od srpnja 2012. godine do prosinca 2012. godine na različite načine sudjelovao u prijevozu ilegalnih migranata na područje RH, pri čemu je za ulaz ilegalnih migranata u BiH koristio legalne međunarodne granične prijelaze, čime je počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Najzad, u svezi sa odlukom o kazni, Sud BiH naveo je da je na apelantovoj strani cijenio stupanj njegovog doprinosa izvršenju kaznenog djela, kao i njegove osobne i obiteljske prilike, odnosno da je obiteljski čovjek, otac dvoje djece, nezaposlen i neosuđivan, što predstavljaju osobito olakšavajuće okolnosti, te je zaključio da za ostvarivanje specijalne i generalne prevencije nije nužno da se kazni kaznom zatvora već da je dovoljno da mu se zaprijeti kazanom zatvora uz određeni rok provjeravanja.
4. Vijeće Apelacijskog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijsko vijeće) je presudom broj S1 2 K 013017 15 Kž 8 od 15. svibnja 2015. godine, između ostalog, žalbu apelanta odbilo kao neutemeljenu, a uvažilo žalbu tužiteljstva i prvostupanjsku presudu preinačilo u odnosu na pravnu ocjenu djela i odluku o kaznenoj sankciji, na način da su apelantove radnje kvalificirane kao kazneno djelo krijumčarenje ljudi iz članka 189. stavak 4. u svezi sa st. 3. i 1. KZ BIH, te u svezi sa člankom 54. KZ BiH, pa je apelant za počinjenje navedenog kaznenog djela osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.
5. U obrazloženju presude konstatirano je da je apelantov branitelj žalbu izjavio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji. U svezi sa žalbenim navodima kojima je osporavao pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, Apelacijsko vijeće navelo je da nije sporna činjenica da je apelant bio taksista koji je obavljao prijevoz stranih državljana preko državne granice i da nije vršio bilo koju drugu radnju koja bi se ogledala u osiguranju smještaja migranata ili bilo što vezano za ilegalne migrante: Međutim, te činjenice ne dovode u sumnju zaključak prvostupanjskog vijeća izveden na temelju savjesne ocjene svih dokaza, iz kojih proizlazi da je apelant radnje prijevoza migranata za koje je oglašen krivim poduzimao kao član grupe koja je vršila krijumčarenje, svjestan da su osobe koje prevozi migranti, a ne turisti koji su došli iz Turske. U radnjama za koje je apelant oglašen krivim, jednako kao i u radnjama drugih suoptuženika, primjetan je uobičajen obrazac, kako kada je riječ o organizaciji plaćanja, uplata i preuzimanja novca, tako i u svezi sa angažiranjem vozača i organizacijom neposrednog prijevoza ilegalnih migranata. Žalbene tvrdnje da je apelant migrante prevozio kao običan taksi prijevoznik Apelacijsko vijeće nije prihvatilo, navodeći da se iz sadržaja presretnutih telefonskih na nesumnjiv način može zaključiti da je on u svakom pojedinom slučaju pozivan i angažiran od strane P.Đ. da izvrši prijevoz navedenih osoba i to u vrijeme kada je P.Đ. sa graničnim policajcem V.I. dogovorio da će turski državljani imati slobodan prolaz preko granice. Analizom razgovora se može utvrditi da je postojao uhodan obrazac kada ugovaraju mjesto na kojem apelant treba preuzeti turske državljane, kratko dogovarajući se riječima „na istom mjestu“ ili „ista meta isto odstojanje“. Nadalje, transkripti telefonskih razgovora od 23. i 24. listopada 2012. godine posebno upućuju na postojanje svijesti apelanta da se čeka informacija sa granice kako bi prijevoz bio izvršen, a i da time čini kazneno djelo, jer mu P.Đ., nakon što je od V.I. saznao da radi noćnu smjenu govori „… radit ćemo mi od pola osam-osam kada on rekne, ne znam ni ja točno, od osam da znaš…“. ili „…u sedam, ali mislim da će on u osam, mislim tak da će biti…“. Konačno, transkript presretnutog razgovora između istih osoba je indikativan zaključak da nagrada apelantu za prijevoz predstavlja faktički dio cijene koju turski državljani plaćaju kao cijenu krijumčarenja koju ugovara E.S.. Prema tome, Apelacijsko vijeće je istaklo da je prvostupanjsko vijeće pravilno zaključilo da je apelant bio svjestan da turski državljani predstavljaju migrante kao i da prijevoz tih osoba koji je obavio, predstavlja radnju u cilju njihovog krijumčarenja.
6. U svezi sa odlukom o kazni, Apelacijsko vijeće je istaklo da je tužiteljstvo utemeljeno ukazalo da je pogrešna primjena kaznenog zakona rezultirala preblagim odmjeravanjem kazni u odnosu na apelanta, kao i da je prvostupanjsko vijeće precijenilo olakšavajuće okolnosti na strani apelanta dok otežavajućim okolnostima nije dalo adekvatan značaj, i da izricanje uvjetne osude prema apelantu nije adekvatno. U svezi sa time, Apelacijsko vijeće je navelo da je tužiteljstvo utemeljeno ukazalo da se brojnost kaznenopravnih radnji koje je poduzeo apelant (ukupno sedam radnji izvršenja) kao i vrijednost zaštićenog dobra moraju biti cijenjene kao otežavajuće okolnosti na strani apelanta. S druge strane, olakšavajuće okolnosti da je apelant obiteljski čovjek, otac dvoje djece, nezaposlen i neosuđivan jesu okolnosti koje u svojoj ukupnosti imaju karakter osobito olakšavajućih okolnosti i mogu predstavljati osnov za ublažavanje kazne ispod zakonom propisanog minimuma. Imajući u vidu navedeno, Apelacijsko vijeće je zaključilo da je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci adekvatna i razmjerna kako težini djela, tako i ličnosti apelanta i da će se tako izrečenom kaznom ostvariti svrha generalne i specijalne prevencije.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na privatni život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelant tvrdi da postupak izdavanja naredbi i nadziranja provođenja mjere prisluškivanja njegovog telefona i drugih suoptuženika, nije bio u cijelosti u skladu sa pretpostavkama zakonitosti niti je na odgovarajući način ograničeno miješanje u njegovo pravo na poštivanje privatnog života, zbog čega se na temelju takvih dokaza nije mogla zasnovati sudska odluka. Također, apelant smatra da mu je izrečena prestroga sankcija.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Također, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U svezi sa apelantovim navodima da su dokazi pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji tajnog praćenja i tehničkog snimanja telekomunikacija nezakoniti dokazi i da se na takvim dokazima nisu mogle temeljiti osporene odluke, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant tijekom prvostupanjskog postupka pred Sudom BiH, isticao navedeni prigovor zakonitosti dokaza, odnosno u žalbenom postupku pred Apelacijskim vijećem ukazivao da je prvostupanjski sud presudu zasnovao na dokazima koji su pribavljeni na protuzakonit način, pa se o tom prigovoru prvostupanjsko i Apelacijsko vijeće Suda BiH nisu ni mogli ni izjasnit. Zbog toga, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka broj AP-476/04 od 17. prosinca 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. Uostalom, apelant i u apelaciji ne navodi u čemu se ogleda ovaj njegov prigovor nego samo paušalno navodi da postupak izdavanja naredbi i nadziranja provođenja mjere prisluškivanja njegovog telefona i drugih suoptuženika, nije bio u cijelosti u skladu sa pretpostavkama zakonitosti niti je na odgovarajući način ograničeno miješanje u njegovo pravo na poštivanje privatnog života. Također, glede apelantovih navoda kojima osporava odluku o kazni, Ustavni sud zapaža da apelant izuzev tvrdnje da mu je izrečena prestroga sankcija, u apelaciji nije detaljnije naveo u čemu se sastoji proizvoljnost redovitih sudova prilikom izricanja kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Nasuprot tome, Ustavni sud uočava da je Apelacijsko vijeće prilikom donošenja odluke o kazni jasno navelo i ocijenilo otežavajuće i olakšavajuće okolnosti na strani apelanta koje je smatrao značajnim i apelantu izreklo kaznu zatvora ispod zakonom propisanog minimuma, te je zaključio da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Apelacijsko vijeće u obrazloženju svoje odluke u pogledu odluke o kazni dalo zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje i da su na taj način poštovane garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi ne mogu opravdati tvrdnju da na bilo koji način postoji kršenje ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan ishodom postupka u kojemu su donesene osporene odluke.
12. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na privatni život, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na privatni život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
8. Europske konvencije, očigledno (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman