Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2042/17 (E. D. i S. Ć.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2042/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2042/17, rješavajući apelacije Edisa Dedića i Senada Ćatića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Edis Dedić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 277749 13 Rsž od 15. marta 2017. godine i Senad Ćatić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457101 15 Rsž od 15. marta 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2042/17
1. Edis Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 23. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 277749 13 Rsž od 15. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, naloženo je tuženoj (Federacija BiH – Sudska policija Federacije BiH) da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, te je preko dosuđenog iznosa odbijen apelantov zahtjev (u pogledu troškova postupka).
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da će pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci, sud uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Kantonalni sud je istakao da o tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Kantonalni sud je zaključio da se tom odredbom daje diskreciono ovlaštenje sudu da u svakom konkretnom slučaju cijeni koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice. Kantonalni sud je ocijenio da u konkretnoj pravnoj stvari troškovi zastupanja advokata, čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodio konkretni postupak, ne trebaju biti veći o troškova koje bi stranka imala da je bila zastupana od strane advokata sa područja nadležnog suda, jer slobodan izbor advokata na područja cijele BiH istovremeno ne podrazumijeva i obavezno obračunavanje troškova u većem iznosu ukoliko advokat dolazi van područja sjedišta suda pred kojim se vodi parnični postupak. Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev glasio na isplatu razlike neisplaćenih dnevnica, da se radi o jednostavnom predmetu iz radnih odnosa sa malom vrijednosti spora, te da se angažovanje advokata čije je sjedište izvan područja suda ne može smatrati neophodnim za vođenje parnice, pa se tako ni troškovi nastali uslijed toga ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice. Kantonalnog suda je ocijenio da je prvostepeni sud, suprotno žalbenom prigovoru, pravilno odlučio da apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova provoza i odsustva iz ureda njegovog punomoćnika. AP-2061/17
3. Senad Ćatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 24. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 457101 15 Rsž od 15. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje o troškovima postupka, kojim je tužena (Federacija BiH – Sudska policija Federacije BiH) obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je preostali dio apelantovog zahtjeva za naknadu troškova postupka, preko dosuđenog iznosa, odbijen kao neosnovan.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da sud u svakom konkretnom slučaju mora cijeniti koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice (shodno članu 387. stav 1. ZPP-a). Kantonalni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev glasio na isplatu razlike toplog obroka, te da je radi dokazivanja relevantnih činjenica na kojima se zasniva tužbeni zahtjev, apelant izveo samo materijalne dokaze čitanjem isprava. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da se radi o jednostavnom predmetu iz radnih odnosa, sa malom vrijednosti spora, te da se angažovanje advokata čije je sjedište izvan područja suda, ne može smatrati neophodnim za vođenje parnice, posebno imajući u vidu da troškovi angažovanja tog advokata iznose više od glavnog potraživanja. U tom smislu Kantonalni sud je ocijenio da se tako nastali troškovi ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice, već su naprotiv neophodni troškovi oni koje bi tužitelj-apelant imao da je bio zastupan od strane advokata sa područja nadležnog suda. Kantonalni sud je istakao da je iz tog razloga i prvostepeni sud, suprotno žalbenom prigovoru, pravilno odlučio da apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova prevoza i odsustva iz ureda njegovog punomoćnika. Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2042/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da su sudovi odbijajući zahtjev apelanata za naknadu troškova (koji se odnose na troškove prevoza advokata od mjesta kancelarije do suda i trošak naknade za vrijeme odsustva iz kancelarije), pogrešno i proizvoljno primijenili ZPP i Advokatsku tarifu. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je već ranije u odluci broj AP-5003/14 razmatrao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-5003/14 od 11. januara 2017. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman