Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-823/17 ("Riva" d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-823/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-823/17, rješavajući apelaciju "Riva" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Riva" d.o.o. Tuzla protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 086308 16 Už od 16. decembra 2016.

godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Riva" d.o.o. Tuzla protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 086308 16 Už od 16. decembra 2016.

godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. "Riva" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 2. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 086308 16 Už od 16. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Apelaciona komisija Kancelarije gradonačelnika Brčko distrikta BiH), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta. Prvostepenim upravnim aktom apelantu je naloženo, da radi otklanjanja nepravilnosti u primjeni Zakona koji se odnosi na obračun i uplatu javnih prihoda, izvrši uplatu utvrđenih obaveza u određenom iznosu, te je konstatovano da je apelant na podnesenim poreskim prijavama poreza na dobit za određene poslovne godine nepravilno iskazao podatke, koje će ispraviti u izmijenjenim poreskim prijavama.

2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da apelant u žalbi, kao što je i tokom upravnog postupka, ističe prigovor zastarjelosti predmetne poreske obaveze. Apelacioni sud je konstatovao da apelant istaknuti prigovor zastarjelosti zasniva na odredbi člana 40. stav 1. i stav

3. Zakona o Poreskoj upravi, koja se i po ocjeni Apelacionog suda, ne može primijeniti u konkretnom slučaju, jer se odnosi na rok plaćanja poreske obaveze ukoliko je poreskom obvezniku izdat nalog za plaćanje poreske obaveze, a koji Poreska uprava donosi kada utvrdi da obveznik nije platio obavezu. Apelacioni sud je ukazao da iz spisa predmeta upravnog postupka, koji je prethodio konkretnom upravnom sporu, proizlazi da apelantu nije izdat nalog za plaćanje poreske obaveze, nego je sačinjen zapisnik o izvršenoj inspekcijskoj kontroli, u kojem se navodi da je kontrola vršena u periodu od 6. juna do 30. juna 2011. godine, da prethodna kontrola pravilnosti i zakonitosti obračuna i uplate poreza na dobit preduzeća nije vršena i da je kontrolom obuhvaćen poslovni period od 1. januara 2006. godine do 31. decembra 2010. godine. Apelacioni sud je istakao da kako je to prva radnja Poreske uprave u postupku kontrole prema apelantu, kao poreskom obvezniku, u pogledu kontrole obračuna i uplate poreza na dobit, da je očigledno da nema pretpostavki za primjenu odredbe člana 40. stav 1. i stav 3. Zakona o Poreskoj upravi na koju se apelant poziva. Apelacioni sud je ukazao da prema odredbi člana 25. stav 1. Zakona o Poreskoj upravi, plaćanje poreske obaveze dospijeva na dan roka za podnošenje poreske prijave, a da se prema odredbi člana 41. stav 1. Zakona o porezu na dohodak, poreska prijava za porez na dobit mora podnijeti najkasnije dva mjeseca nakon isteka perioda utvrđivanja. Apelacioni sud je konstatovao da kako je u konkretnom slučaju najraniji kontrolirani period poreska 2006. godina (jer je period utvrđivanja kalendarska godina), to se poreska prijava morala podnijeti najkasnije do 28. februara 2007. godine (dan dospjelosti), a zastarjelost nastupa 28. februara 2012. godine, jer je odredbom člana 69. stav 1. i člana 70. stav 1. Zakona o Poreskoj upravi propisan petogodišnji rok zastarjelosti za utvrđivanje, odnosno naplatu poreske obaveze. Apelacioni sud je zaključio da obzirom da je Poreska uprava izvršila inspekcijsku kontrolu u prvoj polovini 2011. godine, da je time, u smislu odredbe dlana 69. stav 3. Zakona o Poreskoj upravi, prekinula tok roka zastarjelosti utvrđivanja poreza na dobit za 2006. godinu, a samim tim i za preostali kontrolisani period. Apelacioni sud je istakao da nije osnovano ni apelantovo pozivanje na odredbe Zakona o porezu na dobit, jer je odredbama članova 44. i 45. tog zakona propisano da će se primjenjivati od 1. januara 2011. godine, a da će se postupak utvrđivanja i naplate poreza na dobit za 2010. godinu okončati u skladu sa Zakonom o porezu na dohodak. Apelacioni sud je ocijenio da kako je kontrolisani period poreza na dobit 1. januara 2006. godine do 31. decembra 2010. godine, da su organi uprave pravilno primijenili Zakon o porezu na dohodak koji je važio tokom kontrolisanog perioda, a ne retroaktivno Zakon o porezu na dobit. Apelacioni sud je naveo da u pogledu apelantovog prijedloga da se održi javna rasprava, da treba ukazati da je prema odredbi člana 330. Zakona o parničnom postupku nadležnost Apelacionog suda odlučivanje o žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, odnosno ispitivanje pravilnosti i zakonitosti prvostepene presude u žalbenom postupku, dok je prvostepeni sud (Osnovni sud Brčko distrikta BiH) nadležan da u zakonom propisanim slučajevima održi usmenu raspravu i na osnovu izvedenih dokaza utvrdi činjenično stanje.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u predmetnoj apelaciji detaljno navodi hronologiju cijelog postupka, te u suštini smatra da su sudovi u konkretnom postupku pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

6. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-823/17 ("Riva" d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio