Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1922/17 (M. Z. V.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1922/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1922/17, rješavajući apelaciju Milanke Zec Višnjić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milanka Zec Višnjić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 164859 14 Rsž od 22. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milanka Zec Višnjić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupaju Vitomir D. Gajić i Ljiljana Mrđa Kulundžija, advokati iz Banjaluke, podnijela je 16. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 164859 15 Rev od 8. decembra 2016. godine kojim je odbačena apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 164859 14 Rsž od 22. decembra 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1195/15 od 15. aprila 2015. godine, u odnosu na predmet AP-1239/15, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 164859 13 Rs od 10. marta 2014. godine kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev da se ponište kao nezakonita rješenja prvotuženog (Grad Banjaluka), kao i rješenja drugotužene (Republika Srpska, Ministarstvo uprave i lokalne samouprave, Odbor za žalbe jedinica lokalne samouprave), te da se obaveže prvotuženi da izvrši raspored apelantkinje na radno mjesto šefa Odsjeka za pravna pitanja i propise ili drugo odgovarajuće radno mjesto koje u potpunosti odgovara poslovima i radnim zadacima koje je apelantkinja obavljala prije nezakonitog rasporeda, a koji poslovi odgovaraju njenim stručnim, iskustvenim i radnim sposobnostima. Osim toga, odbijen je i apelantkinjin tužbeni zahtjev da se obaveže prvotuženi da joj na ime razlike plate po osnovu nezakonitog rasporeda za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose i da na ime obaveznog osiguranja apelantkinje uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje Fondu PIO RS.

3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantkinja rješenjem prvotuženog od 28. marta 2008. godine bila raspoređena na radno mjesto šefa Odsjeka za imovinsko pravne poslove od 27. marta 2008. godine. Takođe je navedeno da je prvotuženi 19. novembra 2012. godine donio Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutrašnjoj sistematizaciji i organizaciji poslova i sistematizaciji radnih mjesta Administrativne službe Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: Pravilnik o sistematizaciji) kojim je utvrdio drugačiju organizaciju poslova i radnih mjesta. Slijedom toga više nije organizovan Odsjek za imovinsko pravne poslove u okviru kojeg je apelantkinja bila šef, već je formiran novi odsjek u okviru kojeg se organizuje rad u širem obimu (preciznije navedeni u obrazloženju osporene odluke), a koji poslovi nisu bili organizovani u okviru Odsjeka za imovinsko pravne poslove. Isto tako je navedeno da je prvotuženi donio rješenje od 30. novembra 2012. godine, kojim je apelantkinja kao službenik u Administrativnoj službi prvotuženog raspoređena na radno mjesto samostalnog stručnog saradnika za skupštinske poslove u Odsjeku za skupštinske poslove, Službe za poslove Skupštine grada i gradonačelnika počev od 27. novembra 2012. godine i da je u obrazloženju predmetnog rješenja konstatovano da se raspored vrši na osnovu Izmjene i dopune Pravilnika o sistematizaciji, kojim je ukinut Odsjek za imovinsko pravne poslove i radno mjesto na kojem je apelantkinja do tada bila raspoređena, a da novi raspored odgovara stručnoj spremi apelantkinje, koja za isti ispunjava uslove. Okružni sud je ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je gradonačelnik prvotuženog na osnovu odredaba člana 43., a u vezi sa odredbama člana 56. stav 1. Zakona o lokalnoj samoupravi, nadležan da donosi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta administrativne službe, te da se u okviru takve nadležnosti redovni sudovi ne mogu baviti pitanjem da li je određeni propis donesen u kratkom vremenu, kao ni sa činjenicom da li je gradonačelnik imao određene motive kod donošenja određenog propisa, kao opšteg akta, sa ciljem da apelantkinju onemogući da obavlja poslove koje je obavljala prije izmjena i dopuna opšteg akta, kako to apelantkinja neosnovano tvrdi. Okružni sud je istakao da činjenica da je apelantkinja raspoređena u drugi Odsjek, sa manjom platom, nije od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijanih odluka tuženih, jer je odredbama člana 128. stav 1. Zakona o lokalnoj samoupravi, propisano da ako je u Administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave došlo do smanjenja poslova ili ukidanja radnih mjesta službenici se raspoređuju na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi. Osim toga, Okružni sud je naveo da je stupanjem na snagu Izmjena i dopuna Pravilnika o sistematizaciji prvotuženog od 27. novembra 2012. godine, dotadašnje radno mjesto apelantkinje je ugašeno, to donošenje odluke prvotuženog od 30. novembra 2012. godine o rasporedu apelantkinje sa 27. novembrom 2012. godine, ne predstavlja retroaktivnu primjenu propisa, koja bi uticala na zakonitost pobijanih odluka tuženih.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno ocijenili dokaznu građu, a samim tim i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Apelantkinja u suštini smatra da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili dokaznu građu i u vezi s tim pogrešno primijenili materijalno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1922/17 (M. Z. V.) | Sudska praksa | Aktio