Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-892/17 (A. A.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Posjed
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-892/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-892/17, rješavajući apelaciju Alije Arifovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Alija Arifović protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 001700 16 Gž 2 od 13. decembra 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alija Arifović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šatorovića, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 9. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 001700 16 Gž 2 od 13. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (A. A.) da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje zauzeti dio predmetnih nekretnina (bliže opisane u izreci prvostepene presude).

2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da apelant svoj zahtjev za predaju u posjed (dijela) predmetnih nekretnina zasniva na tvrdnji da je vlasnik predmetnih nekretnina, da je iste stekao u postupku fizičke diobe između suvlasnika 70-tih godina, da je prednik tuženog (a njegov brat sada umrli J.) u njegovom odsustvu izgradio pomoćni objekat na dijelu predmetne nekretnine. Apelacioni sud je dalje naveo da je tuženi osporio tužbeni zahtjev, navodeći da je međa između susjednih parcela uspostavljena 1971. godine na način koji odgovara sadašnjem faktičkom posjedu, od kada se i nalazi u posjedu njegovog prednika, da je on posjed stekao po osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji sa A. G. (sin J.), da je prije zaključenog kupoprodajnog ugovora obišao sa prodavcem nekretnine i da ih je kupio ,,u viđenom stanju", u postojećim granicama. Apelacioni sud je konstatovao da je sporno u konkretnoj pravnoj stvari po kom osnovu tuženi drži u posjedu sporni dio nekretnina, te pravo vlasništva apelanta, odnosno tuženog, pa zavisno od toga da li je osnovan tužbeni zahtjev za povrat predmetnih nekretnina u posjed ili drugim riječima ko ima jače pravo na posjed predmetnih (dijelova) nekretnina. Apelacioni sud je konstatovao da apelant zapravo svoj posjed, pravo na posjed u bitnom temelji na tzv. „pretpostavljenom vlasništvu“ (član

46. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH), odnosno na diobi između suvlasnika, koja je evidentirana u katastarskim evidencijama, dok ne objašnjava na koji način je manifestovao svoj faktički posjed, odnosno na koji način ga je koristio, osim tvrdnje da je brat J., sa kojim nije mogao uspostaviti bilo kakav dogovor, oduzeo njegov posjed na način da je počupao zasade šljiva i izgradio pomoćni objekt (koji je građen 1975-1976. godine), o čemu tvrdi nije imao saznanja. Apelacioni sud je ukazao da „jače pravo“ znači jači pravni osnov za posjedovanje sporne nekretnine, odnosno da stranka spornu međašnu površinu posjeduje, bilo pravnim poslom, odlukom suda (ili drugog organa), ili pak neposredno da je to pravo stekla po samom zakonu. Apelacioni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je prednik tuženog posjed manifestovao korištenjem spornih parcela prema uspostavljenoj međi, odnosno izgradnjom pomoćnog objekta, koji je nesmetano koristio, kao i tuženi od 2004. godine kada je kupio nekretninu, što bi značilo najkasnije od 1975.- 1976. godine, neprekidnim i samostalnim posjedovanjem kroz vrijeme za sticanje vlasništva održajem u smislu odredbe člana 28. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, u vezi sa članom 207. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Apelacioni sud je zaključio da su protekom roka za održaj nastupili pravni učinci održaja bez upisa u zemljišnu knjigu, do stupanja na snagu važećeg vlasničkog zakona, dakle i prije nego što je tuženi kupio nekretnine. Apelacioni sud je naglasio da kod toga da je tuženi predmetne nekretnine kupio u viđenom stanju, prema faktičkom posjedu, što zapravo apelant nije ni doveo u sumnju i kod svih utvrđenih činjenica u postupku, da je prednik tuženog stekao predmetne nekretnine diobom, te posjedovanjem kroz duži vremenski period i prije prodaje tuženom, Apelacioni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer sama činjenica da je apelant upisan kao posjednik u katastarskim evidencijama ne znači i da je „pretpostavljeni vlasnik". Apelacioni sud je pojasnio da je činjenica upisa oboriva pretpostavka, a da apelant nije dokazao da prednik tuženog nije u vremenu potrebnom za održaj posjedovao predmetnu nekretninu, niti je sudskim putem tražio u tom periodu zaštitu svojih prava, pa i to što su se apelant i tuženi sporili oko međe (bez zahtjeva za sudsku zaštitu) ne znači da je prednik tuženog posjed stekao na neki nedozvoljen način.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u predmetnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-892/17 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio