Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-547/15 (S.B.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Povreda
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Krivični postupak
  • Istraga
  • Član 2. EK – pravo na život
  • Izuzetna dopustivost - nema odluke suda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-547/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 547/15, rješavajući apelaciju S. B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija S. B.

Utvrđuje se povreda prava na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku koji je okončan Rješenjem Okružnog tužilaštva u Banjaluci broj T13 0 K KTP 0003619 15 od 24. februara 2015. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantkinji S.

B. u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 5.700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantkinji S. B. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. B. (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Mila Baltić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 4. februara 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog neefikasno sprovedene i obustavljene istrage u vezi sa smrću njene malodobne kćerke J. K. u predmetu Okružnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) broj T13 0 KT 0003619 06.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog tužilaštva je 2. juna 2015. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju, a 3. maja 2017. godine da dostavi predmetni spis.

3. Okružno tužilaštvo je odgovor dostavilo 17. juna 2015. godine, a predmetni spis 12. maja 2017. godine.

4. Nakon ostvarenog uvida, spis je vraćen Okružnom tužilaštvu 3. avgusta 2017. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda, uvida u spis Okružnog tužilaštva i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Apelantkinjina kćerka, malodobna J. K., preminula je 29. januara 1996. godine u Kliničkom centru Banjaluka nakon operativnog zahvata.

7. Istražni sudija Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici je 30. januara 1996. godine u krivičnom predmetu broj Kri-8/96 protiv NN lica zbog krivičnog djela nesavjesnog liječenja „iz člana 110 KZ, na osnovu člana 223 ZKP“ donio naredbu za sudskomedicinsko vještačenje - obdukciju leša malodobne J. K. i za vještaka odredio dr Ž. K.

8. Dr Ž. K. je sačinio obdukcioni zapisnik 12. februara 1996. godine u kom je u zaključku konstatovano: „Smrt je nastupila usled pritiska na pluća i nemogućnosti disanja zbog prodora vazduha u grudnu duplju. Prodor vazduha u grudnu duplju nastupio je usled proboja zida desne glavne dušnice. U lumenu desne glavne dušnice konstatovano je prisustvo stranog tijela-djelimično oštećenog zrna pasulja.“

9. Osnovni sud u Kozarskoj Dubici je dopisom od 16. februara 1996. godine, u kom je navedeno da je na zahtjev oštećenog Z. K. (otac malodobne J. K.) izvršena obdukcija leša, uputio Osnovnom javnom tužilaštvu Banjaluka obdukcioni zapisnik, koji je ovo tužilaštvo zaprimilo 7. juna 1996. godine.

10. Osnovno javno tužilaštvo Banjaluka je od Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici dopisom od 28. maja 1998. godine urgiralo da mu se dostavi kompletan spis Kri 8/96 koji su tražili još 26. juna 1996. godine, ali koji im nije dostavljen. Osnovni sud u Kozarskoj Dubici je spis dostavio 3. juna 1998. godine.

11. Nakon toga je Osnovno javno tužilaštvo u Banjaluci 4. juna 1998. godine zatražilo od Osnovnog javnog tužilaštva u Kozarskoj Dubici da putem SJB Kozarska Dubica pribavi adresu stanovanja roditelja malodobne J. K., oca Z. K. i majke (apelantkinje).

12. Osnovno javno tužilaštvo Banjaluka je 21. marta, te 12. aprila 2001. godine zatražilo od Kliničko-bolničkog centra Banjaluka da mu dostavi medicinsku dokumentaciju za preminulu malodobnu J. K.

13. Klinički centar Banjaluka je 11. aprila 2001. godine dostavio Osnovnom javnom tužilaštvu Banjaluka sprovodnicu leša i izvještaj o uzroku smrti za malodobnu J. K., te naveo da se za ostalu dokumentaciju treba obratiti ORL klinici ovog centra.

14. Osnovno javno tužilaštvo Banjaluka je 25. oktobra 2002. godine od ORL klinike zatražilo cjelokupnu dokumentaciju vezanu za liječenje malodobne J. K.

15. Okružno javno tužilaštvo Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) je 23. januara 2006. godine od Medicinskog fakulteta u Sarajevu - Institut za sudsku medicinu zatražilo da na osnovu medicinske dokumentacije i zapisnika o obdukciji utvrdi povezanost radnji koje je preduzela doktorica Lj. Đ. s kasnijim pogoršanjem stanja i uzrokom smrti J. K.

16. Institut za sudsku medicinu je sačinio sudsko-medicinsku (forenzičku) ekspertizu o adekvatnosti medicinskog tretmana oštećene J. K. 17. aprila 2006. godine, koju je potpisao specijalista sudske medicine dr I. D. U zaključku ekspertize je, pored ostalog, navedeno da je obdukcijom utvrđeni uzrok smrti u direktnoj uzročnoj vezi s povređivanjem, tj. načinjenim prodorom membraznog dijela zida desne dušnice od strane ljekara, da je ordinirajući ljekar primijenio očigledno nepodoban način pri bronhoskopskoj intervenciji i tom prilikom nanio proboj membraznog dijela zida desne dušnice i olako držao da do neželjene posljedice neće doći. Takođe je ukazano i da ljekar koji je pratio stanje oštećene poslije intervencije olako držao i nije primijenio dodatan pregled i dijagnostiku.

17. Okružno tužilaštvo je 8. decembra 2006. godine, te 29. januara 2007. godine od CJB Banjaluka, te Kliničkog centra Banjaluka zatražilo i dobilo lične podatke za doktoricu Lj. Đ.

18. Okružno tužilaštvo je doktorici Lj. Đ. 29. januara 2011. godine uručilo poziv za saslušanje u svojstvu osumnjičene, od koje je na zapisnik uzeta izjava 23. februara 2012. godine.

19. Okružno tužilaštvo je tokom cijele 2011. godine u više navrata pokušalo doći do podataka i adrese za dr D. M. Poziv za saslušanje u svojstvu osumnjičenog mu je uručen 29. januara 2011. godine. Od njega je u Tužilaštvu na zapisnik uzeta izjava 23. februara 2012. godine.

20. Okružno tužilaštvo je 6. aprila 2012. godine od Kliničkog centra Banjaluka zatražilo i 26. aprila 2012. godine dobilo lične podatke za doktora M. H. (anesteziolog). Nakon dva propala pokušaja dostavljanja poziva imenovanom doktoru Okružno tužilaštvo je 19. septembra 2012. godine zatražilo i 8. oktobra 2012. godine dobilo adresu stanovanja od CJB Banjaluka. Kako na označenoj adresi nije bilo moguće uručiti poziv, Osnovni sud u Banjaluci je, po prijedlogu Tužilaštva, 27. novembra 2012. godine izdao naredbu za dovođenje svjedoka doktora M. H.

21. Doktor M. H. je saslušan u svojstvu svjedoka 14. decembra 2012. godine.

22. Okružno tužilaštvo je 3. oktobra 2012. godine apelantkinji uputilo poziv za saslušanje u svojstvu svjedoka. Kako na označenoj adresi nije bilo moguće uputiti poziv, od PS Kozarska Dubica je 2. novembra 2011. godine zatražena i 12. novembra 2012. godine dobijena apelantkinjina adresa stanovanja.

23. Apelantkinja je saslušana u svojstvu svjedoka u Okružnom tužilaštvu 14. decembra 2012. godine.

24. Okružno tužilaštvo je 26. novembra 2012. godine zatražilo i 8. januara 2013. godine dobilo od Kliničkog centra Banjaluka izvod iz Pravilnika o sistematizaciji poslova i radnih zadataka ovog centra.

25. Okružno tužilaštvo je 3. marta 2013. godine izdalo naredbu za vještačenje u krivičnom predmetu protiv doktorice Lj. Đ. i doktora D. M. zbog krivičnog djela nesavjesnog pružanja ljekarske pomoći iz člana 117 stav 5 Krivičnog zakona RS - posebni dio (u daljnjem tekstu: KZRS), kojom je određen obim vještačenja. Vještačenje je povjereno vještaku doktoru Z. C., specijalisti sudske medicine i specijalisti patologu-forenzičkom patologu, koji je trebao okupiti tim stručnjaka iz određenih grana medicine. Zadatak vještačenja je određen na sljedeći način: da li se operater tokom operativnog zahvata nad oštećenom J. K. u datim okolnostima pridržavao pravila zdravstvene struke; kod činjenice da iz obdukcionog zapisnika proizlazi da je oštećena umrla zbog prodora vazduha u grudnu duplju da se izjasne u kom vremenskom periodu, a nakon operativnog zahvata su se pojavili prvi znaci i simptomi koji su nesumnjivo ukazivali na nakupljanje vazduha u grudnoj duplji i koji su to znaci i simptomi; poučeni tim znacima i simptomima, koja se dijagnostička procedura trebala uraditi i koja metoda liječenja primijeniti i u kom vremenskom intervalu od njihove pojave, odnosno koja bi stručna medicinska pomoć otklonila nastupanje smrtnog ishoda i u kom vremenskom periodu od pojave prvih znakova i simptoma; da li se ljekar, koji je bio dežurni, nakon izvršenog operativnog zahvata, a cijeneći da je došlo do prodora vazduha u grudnu duplju, prema oštećenoj postavio shodno pravilima struke i nauke.

26. Doktor Z. C., te tim u sastavu od još tri imenovana ljekara Medicinskog fakulteta u Tuzli: specijalista otorinolaringolog, specijalista opšte i torakalne hirurgije, specijalista sudske medicine, sačinili su i 29. aprila 2013. godine dostavili nalaz i mišljenje Okružnom tužilaštvu. U nalazu i mišljenju je, pored ostalog, konstatovano da se operater tokom operativnog zahvata i u datim okolnostima pridržavala pravila zdravstvene struke i u konkretnom slučaju primijenila sve što je bilo u okviru njenih subjektivnih i postojećih objektivnih mogućnosti, ne odstupajući od opštepriznatih pravila medicinske nauke, a nastala komplikacija intervencije se nalazi u okvirima „medicinske tolerancije“. Nadalje, ukazano je da je zbog visokog rizika pojave komplikacija konkretne intervencije u opštoj anesteziji djeteta navedene životne dobi bio potreban intenzivni monitoring, tj. neprestano posmatranje njegovog stanja i praćenje svih simptoma, a za šta je bio neposredno odgovoran dežurni ljekar (a posredno i operater), a prema važećim principima medicinske nauke i prakse, te koji nije na adekvatan način postupio u sprečavanju nastupanja posljedica po život pacijenta uz procjenu postojećih simptoma.

27. Apelantkinja se 17. oktobra 2014. godine obratila Okružnom tužilaštvu tražeći da se donese tužilačka odluka jer je postupak pokrenut 1996. godine.

28. Branilac osumnjičenog doktora D. M. je 24. decembra 2014. godine obavijestio Okružno tužilaštvo da je osumnjičeni doktor preminuo 8. decembra 2014. godine, te predložio da se istraga obustavi.

29. Apelantkinja je od Okružnog tužilaštva 31. decembra 2014. godine zatražila da je obavijesti da li istraga još traje.

30. Okružno tužilaštvo je 22. januara 2015. godine donijelo Naredbu broj T13 0 Kt 0003619 06 kojom je obustavljena istraga protiv osumnjičenih: doktora D. M. i doktorice Lj. Đ. zbog krivičnog djela nesavjesnog pružanja ljekarske pomoći iz člana 117 stav 5 KZRS

- posebni dio.

31. U obrazloženju naredbe je, imajući u vidu nalaz i mišljenje Medicinskog fakulteta u Tuzli, pored ostalog, ukazano da je operativni zahvat izvršila doktorica Lj. Đ. koja se, prema navedenom nalazu i mišljenju, tokom operativnog zahvata i u datim okolnostima pridržavala pravila zdravstvene struke i primijenila sve što bilo u okviru njenih subjektivnih i objektivnih mogućnosti, ne odstupajući od opštepriznatih pravila medicinske struke, a da je dežurni ljekar u to vrijeme bio doktor D. M., koji je bio neposredno odgovoran za neprestano posmatranje i praćenje svih simptoma i vitalnih znakova nakon operativnog zahvata, a koji nije adekvatno postupio u sprečavanju nastupanja posljedica po život oštećene J. K. Slijedom navedenog, prema stavu Okružnog tužilaštva, proizlazi da je smrt J. K. prouzrokovana propustom doktora D. M. koji je preminuo 8. decembra 2014. godine. Stoga, a u nedostatku dokaza da je smrt malodobne J. K. nastupila propustom osumnjičene doktorice Lj. Đ., odnosno zbog smrti doktora D. M. istraga je obustavljena.

32. Apelantkinja je 4. februara 2015. godine uložila prigovor protiv naredbe o obustavljanju istrage protiv doktorice Lj. Đ. Apelantkinja je istakla da sprovedena istraga nije bila primjereno brza (trajala je 19 godina, pa je osumnjičeni doktor D. M. preminuo), ni sveobuhvatna (jer nisu iskorišćene sve mogućnosti za pribavljanje dokaza), pa da su joj zbog toga povrijeđena prava iz čl. 2, 3 i 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

33. Okružno tužilaštvo je Rješenjem broj T13 0 K KTP 0003619 15 od 24. februara 2015. godine apelantkinjinu pritužbu protiv naredbe o obustavljanju istrage odbilo kao neosnovanu.

34. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je zadatak istrage bio da se utvrdi da li se operater tokom operativnog zahvata u datim okolnostima pridržavao pravila struke (odstranjivanje stranog tijela-graha u dušnici), koji je 29. januara 1996. godine izvršen u Kliničkom centru Banjaluka od strane osumnjičene doktorice Lj. Đ. i da li se doktor D. M., koji je bio dežurni nakon izvršenog operativnog zahvata, cijeneći da je došlo do prodora vazduha u grudnu duplju, prema oštećenoj J. K. postavio prema pravilima struke i nauke. U tom smislu je naloženo vještačenje doktoru Z. C. i timu stručnjaka Medicinskog fakulteta u Tuzli, koji su na osnovu kompletne medicinske dokumentacije izvršili vještačenje. Prema nalazu i mišljenju doktorica Lj. Đ. se tokom operativnog zahvata i u datim okolnostima ponašala u skladu s pravilima zdravstvene struke i primijenila sve što je bilo u okviru njenih subjektivnih i postojećih, objektivnih, mogućnosti, ne odstupajući od opštepriznatih pravila medicinske struke. Na drugoj strani, prema nalazu i mišljenju dežurni ljekar doktor D. M. (koji je u međuvremenu umro) bio je neposredno odgovoran za neprestano posmatranje i praćenje svih simptoma i vitalnih znakova oštećene nakon konkretne intervencije, koji nije na adekvatan način postupio u sprečavanju nastupanja posljedica po život malodobne J. K.

35. Najzad, ukazano je da je kompleksnost predmeta i sveobuhvatna istraga s ciljem potpunog i pravilnog činjeničnog stanja uzrokovala dugotrajnost vođenja istrage, te da je neosnovana tvrdnja da istraga nije bila sveobuhvatna.

36. Predmet je iskazan kao završen 24. februara 2015. godine na način da je apelantkinjina pritužba odbijena.

37. Apelantkinji je rješenje Okružnog tužilaštva od 24. februara 2015. godine uručeno 10. marta 2015. godine.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

38. Apelantkinja tvrdi da su joj zbog neefikasno sprovedene i obustavljene istrage smrti njene kćerke J. K. od strane Okružnog tužilaštva povrijeđena prava iz člana II/3a),

b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 2, 3 i 8 Evropske konvencije.

39. Apelantkinja tvrdi da je njena kći umrla usljed nesavjesnog liječenja u Kliničkom centru Banjaluka. Prema njenim tvrdnjama, ljekar je svojom nepažnjom operativnim zahvatom probio zidove disajnih organa, zbog čega je u grudni koš ušao vazduh koji je proizvodio pritisak i onemogućavao disanje. Nadalje, ističe da dežurni ljekar nije preduzeo radnje koje su bile neophodne da se riješi problem prodora vazduha u grudni koš i da se J. K. spasi život, pa je njena kći, zbog nemogućnosti disanja, umrla.

40. Apelantkinja tvrdi da je 1996. godine podnijela krivičnu prijavu zbog nesavjesnog liječenja koje je dovelo do smrti njene kćerke, te da je u prijavi istakla opravdane navode o nesavjesnom liječenju. Stoga smatra da je Tužilaštvo bilo dužno da sprovede efektivnu istragu, a što je propustilo i da učini. U prilog navedenom istakla je da ju je Tužilaštvo tek u novembru 2012. godine pozvalo radi davanja izjave, da je istraga obustavljena nakon 19 godina, odnosno da je istraga tako dugo trajala da je osumnjičeni D. M., koji je živio još 18 godina nakon smrti njene kćerke koju je prouzrokovao, preminuo. Takođe tvrdi i da u toku istrage nije sveobuhvatno pristupljeno prikupljanju dokaza, odnosno da su dokazi pribavljani s velikim vremenskim razmacima. Pozivajući se na pravo iz člana 2 Evropske konvencije apelantkinja smatra da je prekršena pozitivna obaveza javne vlasti da sprovede efikasnu istragu zbog, kako navodi, nezakonitog prouzrokovanja smrti njene kćerke J. K.

41. Nadalje, apelantkinja tvrdi da su joj povrijeđena i prava iz čl. 3 i 8 Evropske konvencije jer joj je, kako navodi, neefikasnom istragom koja je trajala 19 godina nanesena duševna bol. S tim u vezi je istakla da joj u ovom periodu nije pružena izvjesnost kakav je odnos organa RS prema smrti njene kćerke i uzrocima iste. Takođe, kako navodi, pasivnim i nezainteresovanim držanjem, vlasti RS su pokazale visok stepen neosjetljivosti prema smrti njene kćerke i značaju tog gubitka za njen porodični život. Stoga smatra da su u njenom slučaju primjenjivi standardi koje je Ustavni sud prihvatio o povredi prava iz čl. 3 i 8 Evropske konvencije u Odluci broj AP 129/04 od 27. maja 2005. godine. Prema njenom mišljenju, nemarnim postupanjem organa RS u pogledu istraživanja nesavjesnog liječenja koje je dovelo do smrti njene kćerke prouzrokovan joj je intenzivan duševni bol, a što je protivno članu 3 Evropske konvencije. Neosjetljivost koju su organi RS manifestovali prema smrti J. K. i nesavjesnom liječenju kao njenom uzroku povrijedili su njeno pravo iz člana 8 Evropske konvencije.

42. Apelantkinja je zatražila da Ustavni sud obaveže Okružno tužilaštvo da sprovede istragu o nesavjesnom liječenju koje je dovelo do smrti njene kćerke, a u skladu s pozitivnom obavezom iz člana 2 Evropske konvencije. Takođe je zatražila da joj se na ime naknade nematerijalne štete zbog trajanja istrage od 19 godina za svaku godinu isplati po 300,00 KM odnosno 5.700,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

43. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je u konkretnom predmetu dužina istrage uzrokovana činjenicom da se promijenilo više tužilaca koji su radili na ovom predmetu.

V.Relevantni propisi

44. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Princip akuzatornosti Član 16.

Krivični postupak se može pokrenuti i sprovesti samo po zahtjevu tužioca.

Princip legaliteta krivičnog gonjenja Član 17.

Tužilac je dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano. Prava i dužnosti tužioca Član 43.

(1)Osnovno pravo i dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela.

(2)Tužilac ima pravo i dužnost da:

a) odmah nakon saznanja da postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo, preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlašćenih službenih lica koji pronalaze osumnjičenog i prikupljaju izjave i dokaze,

b) sprovede istragu u skladu sa ovim zakonom, (...)

g) zahtijeva dostavljanje informacija od državnih organa, preduzeća, pravnih i fizičkih lica u Republici Srpskoj,

d) izdaje pozive i naredbe i predlaže izdavanje poziva i naredbi u skladu sa ovim zakonom,

đ) naredi ovlašćenom službenom licu da izvrši naredbu izdatu od suda u skladu sa ovim zakonom, (...)

z) podiže i zastupa optužnicu pred sudom, (...)

(3) U skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, svi organi koji učestvuju u istrazi dužni su da o svakoj preduzetoj radnji obavijeste tužioca i da postupe po svakom njegovom zahtjevu.

Preduzimanje radnji Član 44.

Tužilac preduzima sve radnje u postupku za koje je po zakonu ovlašćen sam ili posredstvom lica koja su na osnovu zakona obavezna da postupaju po njegovom zahtjevu u krivičnom postupku.

Naredba o sprovođenju istrage Član 224.

(1)Tužilac naređuje sprovođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo.

(2)O sprovođenju istrage donosi se naredba koja sadrži: podatke o osumnjičenom ukoliko je poznat, opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela s navođenjem odredbe krivičnog zakona, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje da je izvršeno krivično djelo i postojeće dokaze. U naredbi će tužilac navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba preduzeti.

(3)Tužilac donosi naredbu da se istraga neće sprovoditi ako je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo, ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice učinilo krivično djelo, ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.

(4)O nesprovođenju istrage, kao i o razlozima za to, tužilac će obavijestiti oštećenog i podnosioca prijave u roku od tri dana.

Oštećeni i podnosilac prijave imaju pravo da podnesu pritužbu u roku od osam dana kancelariji tužioca.

Sprovođenje istrage Član 225.

(1)Tokom sprovođenja istrage tužilac može preduzeti sve istražne radnje, uključujući ispitivanje osumnjičenog i saslušanje oštećenog i svjedoka, vršenje uviđaja i rekonstrukcije događaja, preduzimanje posebnih mjera koje obezbjeđuju sigurnost svjedoka i informacija i naređivanje potrebnih vještačenja.

(2)O preduzetim istražnim radnjama sastavlja se zapisnik u skladu sa ovim zakonom.

(...)

Obustava istrage Član 232.

(1) Tužilac će naredbom obustaviti istragu ukoliko se ustanovi da:

a) djelo koje je učinio osumnjičeni, nije krivično djelo,

b) postoje okolnosti koje isključuju krivicu osumnjičenog, osim u slučaju iz člana 214. ovog zakona,

v) nema dovoljno dokaza da je osumnjičeni učinio krivično djelo i

g) je djelo obuhvaćeno amnestijom, pomilovanjem ili zastarjelošću ili postoje druge smetnje koje isključuju krivično gonjenje.

(2) O obustavi istrage, kao i o razlozima za obustavu istrage tužilac će u pisanoj formi obavijestiti oštećenog koji ima prava predviđena u članu 224. ovog zakona, kao i osumnjičenog ako je ispitan i lice koje je prijavilo krivično djelo.

(3) Tužilac, u slučajevima iz stava 1. tačka v) ovog člana može ponovo otvoriti istragu ako pribavi nove dokaze koji ukazuju na to da postoje osnovi sumnje da je osumnjičeni učinio krivično djelo.

Okončanje istrage Član 233.

(1)Tužilac okončava istragu kada utvrdi da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.

(2)Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala, preduzeće kolegijum tužilaštva.

(3)Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.

Rješavanje predmeta primljenih u rad Član 423.

(1)Postupci u krivičnim predmetima primljenim u rad kod sudova prije 1.

jula 2003. godine nastaviće se po odredbama ovog zakona, osim ako odredbama ovog člana nije drugačije određeno.

(…) VI.Dopustivost

45. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

46. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

47. U skladu sa članom 18 stav 2 Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

48. U konkretnom slučaju apelantkinja, u suštini, smatra da su joj povrijeđena prava iz člana II/3a), b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 2, 3 i 8 Evropske konvencije zbog neefikasno sprovedene i obustavljene istrage smrti njene kćerke J. K. u Kliničkom centru Banjaluka.

49. Ustavni sud podsjeća da Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) tumači čl. 2 i 3 Evropske konvencije, uzimajući pri tome u obzir da se radi o osnovnim pravima, kao članove koji sadrže procesnu obavezu sprovođenja djelotvorne istrage o navodnim povredama materijalnog aspekta tih odredbi (vidi, Evropski sud, Šilih protiv Slovenije, presuda od 9. aprila 2009. godine, stav 145 s daljnjim referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Nadalje, u području nemara ljekara, procesna obaveza na osnovu člana 2 tumačena je na način da državi nameće obavezu da uspostavi djelotvoran sudski sistem za utvrđivanje kako uzroka smrti pojedinca, za šta odgovaraju zdravstveni radnici, tako i odgovornost drugih lica (vidi Calvelli i Ciglio protiv Italije [GC], aplikacija broj 32967/96, stav 51, ECHR 2002-I). Nadalje, Evropski sud konzistentno ispituje pitanje procesnih obaveza na osnovu člana 2 Evropske konvencije odvojeno od pitanja poštovanja obaveze materijalnog aspekta člana 2 i, u odgovarajućim slučajevima, utvrdio je zasebnu povredu člana 2 po tom osnovu (vidi, Evropski sud, Kaya protiv Turske, od 19. februara 1998. godine, st. 74-78 i 86-92, Reports 1998-I; McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 28883/95, st. 116-61, ECHR 2001-III; Scavuzzo-Hager i drugi protiv Švicarske, aplikacija broj 41773/98, st. 53-69 i 80-86, od 7. februara 2006; i Ramsahai i drugi protiv Nizozemske [GC], aplikacija broj 52391/99, st. 286-89 i 323-57 ECHR-2007-...). Takođe, prema stavu Evropskog suda, procesna obaveza sprovođenja djelotvorne istrage na osnovu člana 2 prerasla je u zasebnu i samostalnu obavezu. Iako je pokreću radnje koje se tiču materijalnih aspekata člana 2, istraga može dovesti do utvrđivanja zasebne i nezavisne „povrede” (vidi naprijed citiranu Šilih, stav 159).

50. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je obostrano uživanje roditelja i djeteta u zajedničkom društvu osnovni elemenat porodičnog života u smislu člana 8 Evropske konvencije. Suštinski cilj člana 8 je da pojedinca zaštiti od proizvoljnog miješanja javnih vlasti. Međutim, ovoj odredbi mogu biti svojstvene i dodatne pozitivne obaveze koje se protežu, između ostalog, na djelotvornost istražnih postupaka u vezi s porodičnim životom (vidi, mutatis mutandis, i u kontekstu „privatnog života“ M. C. protiv Bugarske, aplikacija broj 39272/98, st. 152 i 153, ECHR 2003-XII).

51. Rukovodeći se naprijed navedenim principima Evropskog suda i apelantkinjinim navodima koji se, u suštini, odnose na pozitivnu obavezu sprovođenja istrage u smislu čl. 2, 3 i 8, te imajući u vidu član 18 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju u kojem apelantkinja problematizuje dužinu i djelotvornost istrage, okončane u međuvremenu donesenim rješenjem Okružnog tužilaštva od 24. februara 2015. godine, postoji njegova nadležnost.

52. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

53. Apelantkinja tvrdi da su joj povrijeđena prava iz člana II/3a), b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 2, 3 i 8 Evropske konvencije zbog neefikasno sprovedene i obustavljene istrage smrti njene kćerke J. K. u Kliničkom centru Banjaluka od strane Okružnog tužilaštva.

Pravo na život

54. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

a) Pravo na život;

55. Član 2 stav 1 Evropske konvencije glasi:

1. Pravo na život svakog lica zaštićeno je zakonom. Niko ne smije biti namjerno lišen života, osim prilikom izvršenja presude suda kojom je osuđen za krivično djelo za koje je zakonom predviđena ova kazna.

(…)

56. Apelantkinja tvrdi i da je izostala sveukupna i efektivna istraga smrti njene kćerke koja je, kako tvrdi, uzrokovana nesavjesnim liječenjem. S tim u vezi je istakla da je izostalo pravovremeno i potpuno prikupljanje dokaza, da su radnje preduzimane u dugim vremenskim razmacima, te da je istraga, nakon 19 godina, obustavljena.

57. Ustavni sud podsjeća da prva rečenica člana 2 stav 1 Evropske konvencije nalaže državi ne samo da se suzdrži od namjernog ili nezakonitog oduzimanja života, već, takođe, da preduzme odgovarajuće korake da zaštiti život onih pod njenom jurisdikcijom (vidi, Evropski sud, L. C. B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 9. juni 1998. godine, stav 36, Izvještaji 1998-III, Vo protiv Francuske, presuda od 8. jula 2004. godine, stav 88).

58. Ovi principi primjenjuju se i na oblast javnog zdravstva (vidi, Evropski sud, inter alia, Powell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (dec), aplikacija broj 45305/99, ECHR 2000-V i Calvelli i Ciglio, naprijed citiran, stav 48). Pozitivna obaveza u smislu člana 2 stav 1 Evropske konvencije zahtijeva da država uspostavi odgovarajući regulacioni sistem koji će zahtijevati da bolnice, bilo javne ili privatne, preduzmu odgovarajuće korake da život pacijenta bude zaštićen. Ovo je zasnovano na potrebi da se život pacijenta, koliko je god to moguće, zaštiti od ozbiljnih konsekvenci koje mogu nastati u vezi s medicinskom intervencijom (vidi, Evropski sud, Codarcea protiv Rumunije, aplikacija broj 31675/04, stav 104, 2. juni 2009. godina). Ali kada je država uspostavila odgovarajuće mjere da obezbijedi visok profesionalni standard među zdravstvenim radnicima i zaštiti živote pacijenta, ne može se prihvatiti da su pitanja, kao što su greška u procjeni zdravstvenog radnika ili nepažljiva koordinacija između zdravstvenih radnika u tretmanu određenog pacijenta, dovoljni sami po sebi da pozovu državu na odgovornost u smislu pozitivne obaveze da zaštiti život (vidi, Evropski sud, Erikson protiv Italije, (dec.), aplikacija broj 37900/97, 26. oktobar 1999. godine; naprijed citirana Powell).

59. Ustavni sud, takođe, podsjeća da pozitivna obaveza u smislu člana 2 Evropske konvencije javnoj vlasti nameće obavezu da u svakom slučaju uspostavi djelotvoran i nezavisan pravosudni sistem putem koga će uzrok smrti pojedinca pod odgovornošću zdravstvenih radnika moći biti utvrđen bilo da rade u javnom ili privatnom sektoru, i kao što može biti slučaj, osigurana odgovornost za njihove radnje (vidi, Calvelli i Ciglio, naprijed citiran, stav 49).

60. U ovom kontekstu implicitan je zahtjev ažurnosti i razumne ekspeditivnosti. Brzo ispitivanje ovakvih slučajeva je važno za bezbjednost korisnika svih zdravstvenih usluga (vidi, Evropski sud, Byrzykowski protiv Poljske, aplikacija broj 11562/05, stav 117, 27. juni 2006. godine). Obaveza države u smislu člana 2 Evropske konvencije neće biti zadovoljena ako dostupna zaštita prema domaćem pravu postoji samo u teoriji: prije svega, ona mora biti efektivna u praksi, a što zahtijeva brzo ispitivanje slučaja bez nepotrebnih odgađanja (vidi Šilih protiv Slovenije [GC], aplikacija broj 71463/01, stav 195, 9. april 2009. godine).

61. Nadalje, iako Konvencija kao takva ne garantuje pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih strana, Evropski sud je u više navrata naglasio da efektivni pravosudni sistem u smislu člana 2 Evropske konvencije može, te u određenim okolnostima mora, uključivati pribjegavanje krivičnom pravu (vidi Calvelli i Ciglio, naprijed citiran, stav 51). Međutim, ukoliko povreda prava na život ili lični integritet nije namjerno uzrokovana, pozitivna obaveza da se uspostavi efektivan pravosudni sistem nametnuta članom 2 nužno ne zahtijeva krivično-pravni lijek u svakom slučaju. U specifičnoj oblasti medicinske nepažnje obaveza takođe može biti zadovoljena, na primjer ako pravni sistem žrtvama dozvoljava pravni lijek pred građanskim sudom, sam ili u vezi s pravnim lijekom pred krivičnim sudom, koji omogućava da bilo koja odgovornost ljekara u pitanju bude utvrđena i bilo koje obeštećenje, kao što je naknada štete i objavljivanje presude, bude dobijeno (ibid. stav 51). Međutim, u slučaju kada postoji više domaćih lijekova, lice u pitanju je ovlašćeno da između njih izabere onaj koji najviše odgovara njegovima žalbama. Drugim riječima, kada je iskorišćen jedan pravni lijek, korišćenje drugih pravnih lijekova, koji su u suštini isti, nije potrebno (vidi, Evropski sud, Bajić protiv Hrvatske, aplikacija broj 41108/10, stav 74, 13. novembar 2012. godine).

62. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je već 30. januara 1996. godine, tj. dan nakon smrti malodobne J. K., istražni sudija protiv NN lica zbog krivičnog djela nesavjesno liječenje donio naredbu za sudsko-medicinsko vještačenje - obdukciju leša malodobne J. K., a čemu je, kako proizlazi iz dopisa Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici od 16. februara 1996. godine, prethodio zahtjev oca malodobne J. K. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u relevantnom periodu, pa sve do 2003. godine, kada je donesen novi ZKPRS, tada važeći ZKPRS propisivao mogućnost da, u slučaju kada tužilac odustane od krivičnog gonjenja za krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, oštećeni može preuzeti krivično gonjenje. Nadalje, iz apelantkinjine izjave koju je dala u decembru 2012. godine, kao i iz njenih navoda u apelaciji, proizlazi da je, u suštini, očekivala da će sprovođenjem krivične istrage biti prikupljeni dokazi na osnovu kojih će biti utvrđena odgovornost ljekara koje je smatrala odgovornim za smrt njene kćerke. Slijedom navedenog, i pored činjenice da apelantkinja ni u izjavi datoj u Tužilaštvu, kao ni u apelaciji nije tvrdila, a na to ne upućuju ni dokazi predočeni u spisu Okružnog tužilaštva, da je smrt njene kćerke nastupila namjernim postupanjem, proizlazi da je sprovođenje krivične istrage i slijedom toga eventualno krivičnog postupka činilo suštinu apelantkinjinog zahtjeva.

63. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantkinjina kći preminula 29. januara 1996. godine, a da je rješenje Okružnog tužilaštva kojim je odbijena apelantkinjina pritužba na naredbu o obustavljanju istrage donijeto 24. februara 2015. godine, tj. nakon 19 godina. Ustavni sud zapaža da su istragu u konkretnom predmetu Okružnog tužilaštva obilježili dugi periodi neaktivnosti koji se u prvom redu mogu pripisati Tužilaštvu. Naime, sve do 2012. godine Okružno tužilaštvo je preduzimalo radnje u ovom predmetu u intervalima od oko četiri do šest godina: obdukcioni nalaz u kom je konstatovana nasilna smrt malodobne J. K. dostavljen u junu 1996. godine, a prva radnja - dokumentacija od Kliničkog centra vezano za liječenje i smrt J. K. preuzeta 2001. odnosno 2002. godine; sljedeća radnja - dostavljanje pribavljene dokumentacije i obdukcionog nalaza Institutu za sudsku medicinu radi davanja mišljenja preduzeta je u januaru 2006. godine; iako je nalaz i mišljenje dostavljen u aprilu 2006. godine, saslušanje u svojstvu osumnjičenih dr Lj. Đ. i dr D. M. preduzeto je tek u februaru 2012. godine, odnosno saslušanje apelantkinje u svojstvu oštećene, te svjedoka dr M. H. preduzeto je u novembru i decembru 2012. godine. Tokom 2013. godine Tužilaštvo je od Kliničkog centra zatražilo i dobilo opis poslova za dr Lj. Đ., te za dr D. M., te u aprilu iste godine izdalo naredbu za vještačenje u krivičnom predmetu protiv navedenih ljekara zbog krivičnog djela nesavjesnog pružanja ljekarske pomoći iz člana 117 stav 5 KZRS kojim je određen obim vještačenja. Nalaz i mišljenje dostavljeni su Tužilaštvu 29. aprila 2013. godine. Iako se u naredbi o obustavljanju istrage od 22. januara 2015. godine na osnovu ovog nalaza i mišljenja zauzima stav da je smrt malodobne J. K. propustom dr D. M., od dobijanja nalaza pa do smrti dr D. M. (8. decembra 2014. godine) Tužilaštvo nije preduzelo niti jednu radnju.

64. Ustavni sud zapaža da se ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju Okružno tužilaštvo, u skladu sa ovlašćenjima koja ima, propustilo preduzimati radnje u svrhu sprovođenja istrage u konkretnom predmetu. Međutim, način na koji je vođena istraga, prije svega, dugi periodi zastoja u istrazi kada nisu preduzimane bilo kakve radnje, kao i činjenica da je istraga trajala 19 godina, govore u prilog zaključku da Okružno tužilaštvo nije postupalo u skladu s neophodnom marljivošću i sveobuhvatnošću kako se to zahtijeva kada su pitanju krivični predmeti u skladu sa članom 2 Evropske konvencije. U tom smislu, razlozi Okružnog tužilaštva da je istraga u ovom predmetu trajala dugo zbog činjenice da se u radu na predmetu promijenilo više tužilaca ne mogu otkloniti zahtjev ažurnosti i razumne ekspeditivnosti koja se u ovakvim predmetima zahtijeva i ne mogu biti opravdanje za trajanje istrage od 19 godina. Stoga, Ustavni sud smatra da je u istraživanju smrti apelantkinjine kćerke zbog navodne ljekarske greške izostao pravovremen i adekvatan odgovor u skladu s pozitivnom obavezom iz člana 2 Evropske konvencije.

65. S obzirom na naprijed navedeno Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantkinjino pravo iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

66. Apelantkinja je zatražila da joj se na ime naknade nematerijalne štete zbog trajanja istrage od 19 godina za svaku godinu isplati po 300,00 KM odnosno 5.700,00 KM.

67. Ustavni sud podsjeća da je članom 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Stavom 2 istog člana je određeno da, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

68. U konkretnom slučaju Ustavni sud je utvrdio povredu prava na život jer javna vlast nije postupila u skladu sa zahtjevom ažurnosti i razumne ekspeditivnosti, te neophodne marljivosti i sveobuhvatnosti u sprovođenju istrage. Stoga je Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, odlučio da apelantkinji za utvrđenu povredu prava na život odredi naknadu u iznosu od 5.700,00 KM (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 579/12 od 27. novembra 2015. godine, tač. od 76 do 79, dostupna na www.ustavnisud.ba).

69. Ovako određeni iznos naknade apelantkinji je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantkinji zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

70. S obzirom na zaključak o povredi prava na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije nije potrebno posebno razmatrati i ostale apelantkinjine navode koji se tiču povrede prava iz člana II/3b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 3 i 8 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

71. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije zbog propusta javne vlasti da postupi u skladu sa zahtjevom ažurnosti i razumne ekspeditivnosti, te neophodne marljivosti i sveobuhvatnosti u sprovođenju istrage smrti apelantkinjine kćerke.

72. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

73. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-547/15 (S.B.) | Sudska praksa | Aktio