Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5018/15 (S. T. iz Banja Luke)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5018/15
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5018/15, rješavajući apelaciju Slobodana Tarandžića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. listopada 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Slobodana Tarandžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 014500 15 Kž od 20. kolovoza 2015. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 014500 14 K od 15. prosinca 2014.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slobodan Tarandžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Milica Cvijanović, odvjetnica iz Banje Luke, podnio je 14. studenog 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 014500 15 Kž od 20. kolovoza 2015. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 014500 14 K od 15. prosinca 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužiteljstva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužiteljstvo) zatraženo je 20. lipnja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno javno tužiteljstvo odgovore na apelaciju dostavili su 21. i 22. lipnja 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 014500 14 K od 15. prosinca 2014. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude, počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. u svezi s člankom 23. stavak
1. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Za počinjenje navedenog kaznenog djela Okružni sud je izrekao apelantu kaznu zatvora u trajanju od tri godine.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Okružni sud je prvenstveno istakao da je tijekom dokaznog postupka nesporno utvrđeno da se predmetni događaj desio u vrijeme oružanog sukoba (koju činjenicu obrana nije pobijala), da su apelant i drugooptuženi D. Z. (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) bili policajci u Policijskoj stanici 3 Mejdan, da je oštećeni S. R. (u daljnjem tekstu: oštećeni) bio civil i da postoji uzročna veza između poduzetih radnji apelanta i drugooptuženog, oružanog sukoba i stradanja oštećenog-civila, a što predstavlja bitne elemente da bi se njihove radnje mogle kvalificirati kao kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Osnovni sud je dalje istakao da zaključak da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret prvenstveno temelji na iskazu svjedoka S. Z. kao neposrednog očevica, te provedenih materijalnih dokaza tijekom postupka. Svjedok S. Z. detaljno je opisao da je toga dana (22. srpnja 1993. godine) na snazi bio policijski sat od 22 sata i da je bilo ograničeno kretanje, a on se nalazio u potkrovlju kuće kada je čuo galamu ispred kuće, pa je on zajedno sa S. Š. izašao da vidi što se dešava. Ispred svoje kuće vidio je jednog policajca oko 5-6 metara udaljenog od kapije, koji je držao pušku u visini ramena, okrenut prema mostu, a apelant, kojeg je od ranije poznavao, bio je na oko 70 metara udaljen od njegove kuće. U jednom trenutku apelant je povikao: „Pucaj, šta čekaš?!“, pa kada je drugi policajac ispalio rafalno nekoliko hitaca, čuo je jauk oštećenog. Tada su on, S. Š. i otac S. Š. potrčali prema mostu i ispod mosta su vidjeli povrijeđenog oštećenog koji mu je bio susjed i koji je bio u besvjesnom stanju i kojeg su uzeli u naručje i iznijeli na put. Tom prilikom kod apelanta nije primijetio nikakve povrede, a niti na drugom policajcu, kojega nije poznavao. U međuvremenu je stiglo policijsko vozilo koje je oštećenog prevezlo u bolnicu. Prema tome, kada se iskaz ovog svjedoka dovede u svezu s medicinskom dokumentacijom, te nalazom i mišljenjem vještaka dr. M. S., pa i s iskazima ostalih svjedoka, očito je da je svjedok S. Z. bio neposredni očevidac događaja, da je sasvim objektivno i korektno prikazao ne samo u to vrijeme situaciju u Vrbanji nego je detaljno opisao na koji način i tko je lišio života oštećenog, opisujući gdje se nalazio oštećeni prije pucanja, a da je rafalni pucanj uslijedio nakon što je apelant povikao: „Pucaj, šta čekaš?!”. Ostali svjedoci optužbe, a i obrane dali su prikaz stanja nakon izvršenog djela tako da oni objektivno nemaju potrebna saznanja o samom događaju. Vještak dr. M. S. je nakon analize medicinske dokumentacije iznio mišljenje da je oštećeni kritičnom prilikom zadobio tešku tjelesnu ozljedu opasnu po život, da je uslijed krvarenja nastupila smrt, kao i da se to stanje dolaskom u bolnicu nije moglo otkloniti. U svezi s navedenim, Okružni sud je istakao da radnje apelanta i drugooptuženog predstavljaju teške povrede pravila međunarodnog humanitarnog prava prema civilnom stanovništvu za vrijeme oružanog sukoba. Upotreba vatrenog oružja prema civilu i nenaoružanoj osobi po svojoj pravnoj prirodi je nezakonita, tim prije jer oštećeni nije pružio nikakav fizički otpor, osim što se dao u bjekstvo.
7. U svezi s utvrđivanjem je li apelant podstrekavao drugooptuženog na izvršenje kaznenog djela, Okružni sud je istakao da je u kaznenopravnom smislu podstrekavanje navođenje drugog, koji nema odluku o izvršenju djela, da izvrši određeno kazneno djelo. Ustvari, to je formiranje odluke kod druge osobe da izvrši određeno kazneno djelo. U konkretnom slučaju, bitno je da podstreknuta osoba, odnosno drugooptuženi, prema prikazu događaja svjedoka S. Z., nije imao čvrstu odluku za izvršenje djela, ali da je on to učinio odmah nakon apelantovog povika. S obzirom na to da je za podstrekavanje podobno svako sredstvo koje može utjecati na podstreknutog u pravcu formiranja volje i donošenja odluke o izvršenju krivičnog djela, Okružni sud je zaključio da je podstrekavanje u ovom slučaju učinjeno kao točno određeno djelo, tj. lišenje života civila i ono predstavlja oblik suučesništva. Naime, drugooptuženi je bio svjestan da ispaljivanjem više hitaca u smjeru gdje se nalazio oštećeni može nastupiti zabranjena posljedica i on pristaje na njeno nastupanje, pa time djelo vrši s eventualnim umišljajem, dok apelant podstrekava drugooptuženog da puca u pravcu mosta, gdje je bio oštećeni i to čini s direktnim umišljajem riječima: „Pucaj, šta čekaš?!“, što znači da je on bio svjestan djela i htio njegovo izvršenje. I pod pretpostavkom, kako to tvrdi apelantova obrana, da oštećeni prilikom policijske kontrole, odnosno optuženih nije imao osobne dokumente i da se zbog toga opirao prilikom privođenja u policijsku stanicu, a onda da se dao u bijeg, ne predstavlja opravdan razlog da se prema oštećenom upotrebi vatreno oružje, jer nije bio ni vojna, a ni naoružana osoba. Oštećeni je bio civil kojeg su apelant i drugooptuženi mogli savladati upotrebom fizičke sile, bez upotrebe oružja. Oni su znali da je oštećeni bošnjačke nacionalnosti (službena zabilješka). Osim toga, treba naglasiti da su optuženi postupali u stanju uračunljivosti. Prema tome, na temelju takvog činjeničnog i pravnog utvrđenja, Okružni sud je zaključio da je apelant umišljajno podstrekao drugooptuženog da jedno civilno lice liši života, čime je izvršio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u podstrekavanju iz članka 142. stavak 1. u svezi s člankom 23. KZSFRJ.
8. U svezi s apelantovim prijedlogom da se izvrši rekonstrukcija događaja u prisustvu optuženih i njihovih branitelja, Okružni sud je zaključio da je bespredmetna rekonstrukcija događaja na licu mjesta, s obzirom na veliki protek vremena od događaja, a s druge strane tim dokazom ne bi se u bitnom izmijenilo već utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je apelant izvršio predmetno kazneno djelo, kako je to pobliže opisano u izreci presude. Nije bilo postupanja u nužnoj obrani, niti njenom prekoračenju, kako to obrana želi prikazati iskazom drugooptuženog, te pribavljenom medicinskom dokumentacijom za apelanta. Ako svjedok S. Z. kaže da se oštećeni nalazio negdje ispod mosta, da je apelant bio približno udaljen oko 70 m od svjedokove kuće, a drugooptuženi oko 5-6 m udaljen od svjedokove kapije, u nastaloj situaciji, napad kakav je mogao poduzeti oštećeni prema apelantu i drugooptuženom, odnosno policajcima, praktično je nemoguć s obzirom na mjesto gdje su se akteri događaja nalazili. S druge strane, dopis Službe hitne pomoći o apelantovim povredama (nagnječenje grudnog koša i ogrebotina) u navodno nastalom sukobu s oštećenim nije moguće povezati s ovim događajem. Tim prije jer je svjedok S. Z. isključio bilo kakav prethodni sukob policije i oštećenog, a navodne povrede kod apelanta nisu vidjeli ni svjedoci S. Š. i M. B., koji su na lice mjesta došli nakon 20 minuta i koji su kao službene osobe osiguravali lice mjesta.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 014500 15 Kž od 20. kolovoza 2015. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Okružnog suda.
10. U svezi s apelantovim tvrdnjama da mu je zbog odbijanja dokaznih prijedloga povrijeđeno pravo na obranu, Vrhovni sud je naveo da nema osnova za navedenu tvrdnju iz razloga što je diskrecijsko pravo suda, sadržano u odredbi članka 278. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), da odbije dokazne prijedloge stranaka ako zaključi da predloženi dokaz nema značenja za predmet ili je nepotreban, ali da je ta diskrecija ograničena obvezom suda da navede razloge iz kojih nije uvažio predložene dokaze, pa bi odsustvo tih razloga predstavljalo povredu prava na obranu. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je dao valjane razloge zbog čega nije prihvatio predložene dokaze obrane (satelitski snimci i rekonstrukcija događaja), a te razloge u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud.
11. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da se apelantovim žalbenim navodima ne može pobiti pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključak da je apelant počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. u svezi s člankom 23. stavak 1. KZSFRJ. Takav zaključak rezultat je pravilne ocjene svih provedenih dokaza optužbe i obrane, i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti upravo na način kako to zahtijeva odredba članka 295. stavak 2. ZKPRS. Naime, suprotno iznesenim žalbenim prigovorima, Vrhovni sud je zaključio da nema sumnje u vjerodostojnost iskaza svjedoka S. Z., a zatim ni sumnje u pravilnost ocjene i drugih izvedenih dokaza na kojima se temelji pobijana presuda. Taj svjedok je detaljno opisao situaciju koja je u kritičnom razdoblju bila u Vrbanji, pa kada se iskaz tog svjedoka dovede u vezu s medicinskom dokumentacijom, te nalazom i mišljenjem vještaka dr. M. S., pa i s iskazima ostalih svjedoka, onda nema sumnje u pravilnost činjeničnih utvrđenja pobijane presude u pogledu načina i okolnosti izvršenja konkretnog kaznenog djela i apelantove uloge. Zbog toga su s aspekta kvalitete i prihvatljivosti iskaza tog svjedoka neutemeljeni žalbeni prigovori kojima se analizom njegovog sadržaja ukazuje na razlike u njegovom iskazu na glavnom pretresu i u istrazi, koje se ne odnose na bitne činjenice koje bi mogle dovesti u sumnju vjerodostojnost tog dokaza, s obzirom na to da je njegovo svjedočenje dosljedno u izlaganju bitnih detalja. Istovremeno, ostali svjedoci optužbe, a i obrane, dali su prikaz stanja nakon izvršenog djela tako da oni objektivno nemaju potrebna saznanja o samom događaju, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.
12. Također, Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odbio kao neprihvatljivu tvrdnju obrane da su optuženi u konkretnom slučaju postupali u nužnoj obrani na način da su prilikom kritičnog događaja vršili službenu dužnost osiguravajući javni red i mir, a da im je u postupku kontrole oštećeni odbio pokazati osobne dokumente, te da je fizički nasrnuo na njih i tako ugrozio njihov život, pa da su oni nakon toga vatrenim oružjem prvo upozorili oštećenog, nakon čega je došlo do ispaljivanja hitaca. U pogledu navedene tvrdnje obrane, u prvostupanjskoj presudi je navedeno detaljno i valjano obrazloženje, zbog čega se ne prihvaća teza obrane da su apelant i drugooptuženi postupali u nužnoj obrani, koje u cijelosti prihvaća i taj sud. Naime, Vrhovni sud je zaključio da, suprotno navodima iz žalbe apelantovog branitelja, nije bilo postupanja u nužnoj obrani, niti njenom prekoračenju, s obzirom na to da iz iskaza svjedoka S. Z. proizlazi da se oštećeni nalazio negdje ispod mosta, da je apelant bio približno udaljen oko 70 m od svjedokove kuće, a drugooptuženi oko 5-6 m udaljen od svjedokove kapije, pa u takvoj situaciji oštećeni nikako nije mogao napasti optužene, s obzirom na mjesto gdje su se akteri događaja nalazili. Dakle, razloge za sve odlučne činjenice taj sud prihvaća kao valjano obrazložene i njihova pravilnost se ne može pobiti iznesenim prigovorima iz žalbe branitelja optuženih.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na obranu jer nije imao iste mogućnosti za izvođenje dokaza na glavnom pretresu, s obzirom na to da je odbijen njegov zahtjev za rekonstrukciju događaja, kao i provođenje dokaza – isprave Službe hitne pomoći iz koje je vidljivo da se apelant javio naslovljenoj službi 22. srpnja 1993. godine i da su mu tada konstatirane povrede. Također, apelant smatra da su redoviti sudovi proizvoljno ocijenili dokaze i utvrdili činjenično stanje u svezi s pitanjem gdje se apelant nalazio u kritičnom trenutku. Nadalje, apelant tvrdi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda i u očito proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u pogledu pitanja postojanja protupravnosti učinjenog djela s obzirom na to da je apelant bio policajac i da je svoje dužnosti vršio u skladu s pravilima službe. Najzad, apelant je istakao da se predmetno djelo ne može kvalificirati kao ratni zločin jer oštećeni nije bio pod vlašću okupacijom druge nacije, niti je znao identitet oštećenog ili njegovu nacionalnost.
II.Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da se apelacija svojim sadržajem u većem dijelu odnosi na činjenična utvrđenja presuda protiv kojih je podnesena, te da je taj sud savjesno i u mjeri u kojoj to nalaže ZKPRS ocijenio sve žalbene navode i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore, zbog čega smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
15. Okružni sud smatra da su u predmetnom kaznenom postupku u cijelosti poštovana apelantova prava koja mu garantiraju Ustav Bosne i Hercegovine i Europska konvencija i da nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
16. Okružno javno tužiteljstvo je istaklo da su za odbijanje apelantovih dokaznih prijedloga u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi dati razlozi zbog čega se ne prihvaća provođenje tih dokaza. Također, apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanja što povezuje s pravom na pravično suđenje, pa smatra da je apelacija i u tome dijelu neutemeljena.
V.Relevantni propisi
17. Kazneni zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi: Suučesništvo u kaznenom djelu Podstrekavanje Član 23. stav 1.
(1) Ko drugog s umišljajem podstrekne da učini kazneno djelo kaznit će se kao da ga je sam učinio.
Član 142. stav 1.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi[…], kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
18. Ženevska konvencija o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine u relevantnom dijelu glasi:
Članak 3. stavak 1. točke a) i c) U slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka stranka sukoba dužna je primjenjivati barem ove odredbe:
1. S osobama koje izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe koje su izvan bojnog ustroja (hors de combat) zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojega drugog razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja utemeljenoga na rasi, boji kože, vjeroispovijedi ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju.
U tu su svrhu prema gore navedenim osobama zabranjeni i ostaju zabranjeni, u svako doba i na svakom mjestu, ovi čini:
a) nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubojstava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mučenja.
Članak 4.
Ova Konvencija štiti osobe koje se, u slučaju sukoba ili okupacije, u bilo kojem trenutku i na bilo koji način nađu u vlasti stranke sukoba ili okupacijske sile čiji nisu državljani.
Konvencija ne štiti državljane države koja nije njome vezana. Državljani neutralne države koji se nađu na području zaraćene države i državljani države suučesnice u ratu ne smatraju se zaštićenim osobama dokle god država čiji su državljani ima redovito diplomatsko zastupstvo u državi u čijoj se vlasti nalaze. Odredbe dijela II. imaju, međutim, šire polje primjene, kako je to određeno u članku 13.
19. Zakon o kaznenom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji sudjeluju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278. stav (2) (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi dokazati, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje dokaza.
Dokazi na kojima se temelji presuda Član 295. stav (2) (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
20. U skladu s člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom pobijao Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 014500 15 Kž od 20. kolovoza 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je pobijanu presudu apelant primio 15. rujna 2015. godine, a da je podnio apelaciju 14. studenog 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.
26. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:[...]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
27. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti kaznene optužbe protiv apelanta u svezi s izvršenjem kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
28. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne ocjene dokaza i utvrđivanja činjeničnog stanja u svezi s pitanjem gdje se nalazio u kritičnom trenutku. Također, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava jer njegovo postupanje u konkretnom slučaju nije bilo protupravno i ne postoje elementi da bi se predmetno djelo moglo smatrati ratnim zločinom. Najzad, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na obranu zbog toga što je odbijen njegov dokazni prijedlog da se izvrši rekonstrukcija događaja.
29. U svezi s apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda jeste ispitati je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
30. Također, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redoviti sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Europskog suda mora se utvrditi je li osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost za pobijanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se ocijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Europski sud, između ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. siječnja 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. ožujka 2009. godine).
31. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da u predmetnom kaznenom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tijekom prvostupanjskog postupka, kao i u žalbi pred Vrhovnim sudom, o čemu su se redoviti sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u prvostupanjskoj presudi u pogledu utvrđivanja činjenice je li apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret detaljno analizirao iskaz svjedoka S. Z. koji je bio neposredni očevidac događaja, doveo ga u vezu s iskazima vještaka medicinske struke, te iskazima svjedoka apelantove obrane, ocijenio ih s aspekta sadržaja i doveo u vezu s iskazom drugooptuženog. U svezi s apelantovim tvrdnjama da ih je oštećeni prethodno napao i da su on i drugooptuženi kao policajci službenici postupili u skladu s pravilima struke, Okružni sud je istakao da je prihvatio iskaz svjedoka S. Z. kao neposrednog očevica događaja koji je naveo da su apelant i drugooptuženi kritičnog trenutka bili udaljeni od oštećenog koji je bježao i koji je isključio postojanje prethodnog sukoba između njih, te navedeno doveo u vezu s iskazom drugih svjedoka S. Š. i M .B., koji su kao službene osobe osiguravali lice mjesta za vrijeme očevida, a koji su naveli da nisu primijetili navodne povrede kod apelanta, na temelju čega je zaključio da apelant i drugooptuženi u konkretnom slučaju nisu postupali profesionalno i u skladu sa zakonom i da se ne može govoriti o nužnoj obrani ili njenom prekoračenju. U tom kontekstu, Okružni sud je analizirao i dopis Službe hitne pomoći o apelantovim navodnim povredama (nagnječenje grudnog koša i ogrebotina), te zaključio da navedeni dokaz nije moguće povezati s ovim događajem, jer je isključeno postojanje bilo kakvog prethodnog sukoba oštećenog i policije. Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. U svezi s apelantovim tvrdnjama da se kazneno djelo za koje je osuđen ne može kvalificirati kao ratni zločin jer oštećeni nije bio pod vlašću okupacijom druge nacije niti je znao identitet oštećenog ili njegovu nacionalnost, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu ne proizlazi da je apelant tijekom postupka pred redovitim sudovima pobijao navedene okolnosti, već da su te okolnosti utvrđene kao nesporne, zbog čega zaključci redovitih sudova u tom pogledu ne mogu biti pobijani u postupku pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima pobijanih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza, i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
32. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku jer je odbijen njegov prijedlog da se izvrši rekonstrukcija događaja, Ustavni sud naglašava da članak 6. Europske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Također, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred kaznenim sudovima. Domaći sudovi trebaju ocijeniti prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Europski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, točka 68). Institucije Europske konvencije usvojile su stav da domaći sudovi uživaju diskrecijsko ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obvezuju da se suđenje odvija pod jednakim uvjetima i uz jednakost oružja. Članak 6. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženik izričito zahtijevao (vidi Europski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. travnja 1992. godine, serija A, broj 235, točka 34).
33. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u svezi s apelantovim prijedlogom da se izvrši rekonstrukcija događaja jasno i argumentirano naveo da je bespredmetna i rekonstrukcija događaja na licu mjesta, s obzirom na veliki protek vremena od događaja i da se tim dokazom ne bi u bitnom izmijenilo već utvrđeno činjenično stanje, iz kojeg proizlazi da je apelant izvršio predmetno kazneno djelo, kako je to pobliže opisano u izreci presude. U svezi s ovim zaključcima Okružnog suda koji su bili pobijani u apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je ukazao da je diskrecijsko pravo suda, sadržano u odredbi članka 278. stavak 2. ZKPRS, da odbije dokazne prijedloge stranaka, ali da je ta diskrecija ograničena obvezom suda da navede razloge zbog kojih nije uvažio predložene dokaze, te da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud dao valjane razloge zbog čega nije prihvatio taj predloženi dokaz obrane, a te razloge je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud. Stoga, imajući u vidu da su redoviti sudovi prilikom odbijanja apelantovih dokaznih prijedloga naveli jasne i detaljne razloge zbog kojih je odlučeno da se ne provede rekonstrukcija događaja koju je apelant izričito zahtijevao, Ustavni sud smatra da su time redoviti sudovi poštovali svoju obvezu iz članka 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije, zbog čega su neutemeljeni apelantovi navodi da pobijanim odlukama nije poštovano njegovo pravo na ravnopravnost strana u postupku.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka d) Europske konvencije.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka d) Europske konvencije budući da su redoviti sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, nije bio pravičan, te kada nema ništa što bi ukazivalo da redoviti sudovi nisu poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom.
36. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman