Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2761/15 (Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine – Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Povrat stana
  • Stanovi JNA
  • Stanarsko pravo
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2761/15

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2761/15, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine – Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine – Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 000935 14 Uvp od 28. aprila 2015. godine i S1 3 U 000935 13 U od 15. septembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine – Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 3. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 000935 14 Uvp od 28. aprila 2015. godine i S1 3 U 000935 13 U od 15. septembra 2014. godine. Apelantica je 14. decembra 2016. godine, te 14. marta i 10. maja 2017. godine dopunila apelaciju dostavljanjem određene dokumentacije. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 16. maja 2017. godine, a 3. augusta 2017. godine od Milorada Dragića, podnosioca zahtjeva u postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: M. D.), da dostave odgovore na apelaciju. S obzirom na to da se predmetno pismeno poslano na adresu M. D., adresu kojom je raspolagao Ustavni sud, vratilo s naznakom da je „adresa nedovoljna-ne postoji više“, dostava tog pismena izvršena je 21. augusta 2017. godine, i to protekom roka od osam dana od dana postavljanja pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda, u skladu s članom 75. Pravila Ustavnog suda.

3. Sud BiH je 24. maja 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, a M. D. u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 703-562-1/1 od 4. juna 2003. godine odbačen je zahtjev M. D. za povrat stana u Bihaću, pobliže opisanog u izreci predmetne odluke (u daljnjem tekstu: predmetni stan) zbog nenadležnosti za odlučivanje. U obrazloženju odluke je navedeno da je M. D. ostao poslije 14. decembra 1995. godine u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, shodno čemu je Komisija utvrdila da se on ne smatra izbjeglicom u skladu s članom 3. stav 3. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica i odlučila kao u izreci odluke.

6. Odlukom Komisije broj R-703-562-1/1-01-340/04 od 14. septembra 2006. godine usvojen je zahtjev M. D. za ponovno razmatranje Odluke broj 703-562-1/1 od 4. juna 2003. godine i navedena odluka je stavljena van snage, te je potvrđeno da je M. D. 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik predmetnog stana.

7. U obrazloženju odluke je konstatirano da je M. D. za svoje tvrdnje da je bio pripadnik JNA u periodu od 1. septembra 1956. godine do 19. maja 1992. godine, a od 20. maja 1992. godine do 31. decembra 1996. godine pripadnik Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) dostavio sljedeće dokaze: uvjerenje Generalštaba VRS broj 03/2-10-288 od 22. jula 2002. godine, ovjerenu kopiju Vojne legitimacije broj A003994 od 9. augusta 1996. godine i uvjerenje Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane BiH) – Zajedničkog štaba OSBiH – Generalštaba VRS – Uprave za personal broj 03/2-2-10-97-1 od 5. jula 2006. godine kojim se potvrđuje da je bio pripadnik VRS od 20. maja 1992. godine do 31. decembra 1996. godine, kada mu je prestala profesionalna vojna služba. Također, konstatirano je da je M. D. u zahtjevu za ponovno razmatranje navedene odluke naveo da je ponudio sve potrebne dokaze iz kojih proizlazi da je predmetni stan otkupio i da je stekao pravo vlasništva, a koje nije uknjižio „zbog nepostojanja etažnog vlasništva“.

8. Razmotrivši navode istaknute u zahtjevu za ponovno razmatranje navedene odluke, Komisija je ocijenila da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu, već o nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog s bivšim SSNO-om na osnovu Zakona o stambenom osiguranju u JNA i podzakonskih akata za njegovu provedbu. Naime, Komisija je navela da se u predmetnom spisu nalazi Ugovor o kupoprodaji-otkupu nekretnine in.br. 75-2/1 od 10. februara 1992. godine iz kojeg proizlazi da je M. D. zaključio ugovor o otkupu predmetnog stana sa SSNO-om na osnovu Zakona o stambenom osiguranju u JNA. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu odredbe člana 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), Komisija je navela da je u konkretnom slučaju isključena mogućnost primjene odredaba člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Također, Komisija je ukazala da, s obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, nosiocu prava raspolaganja na predmetnom stanu ostaje mogućnost da svoja daljnja prava na predmetnom stanu ostvaruje primjenjujući odredbe čl. 39. i 39e. Zakona o prodaji stanova.

9. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 000935 13 U od 15. septembra 2014. godine odbio apelanticinu tužbu podnesenu protiv Odluke Komisije broj R-703-562-1/1-01-340/04 od 14. septembra 2006. godine.

10. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelantica blagovremeno podnijela tužbu za pokretanje upravnog spora uz prijedlog da se osporena odluka poništi i odbije zahtjev M. D. za vraćanje u posjed stana. Dalje, naveo je da apelantica smatra da je Komisija pogrešno utvrdila činjenično stanje i na to činjenično stanje pogrešno primijenila materijalno pravo, „s obzirom na to da raspolaže podatkom da je [M. D.] prestala profesionalna vojna služba sa danom 6. 9. 1996. godine u činu vazduhoplovno-tehničkog pukovnika Vojske Jugoslavije, odnosno da je ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 14. decembra 1995. godine“, te se, shodno članu 3a. Zakona o prestanku primjene, ne može smatrati raseljenim licem i izbjeglicom.

11. Sud BiH je naveo da je, ispitujući pravilnost i zakonitost osporene odluke, našao da je Komisija pravilno utvrdila činjenice koje su od utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da nije sporno da je M. D. kao tadašnji nosilac stanarskog prava predmetni stan otkupio ugovorom zaključenim sa SSNO, na osnovu odredbi Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, te da je taj ugovor zaključen na zakonom propisan način i da je pravno obavezujući u smislu člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova. Također, istakao je da je Komisija, osim toga, prilikom donošenja osporene odluke imala u vidu i činjenicu da je M. D. bio pripadnik VRS u periodu od 20. maja 1992. godine do 31. decembra 1996. godine kada mu je prestala profesionalna vojna služba. Sud BiH je ocijenio da je ta činjenica od odlučujućeg utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Naime, Sud BiH je istakao da je pravo stupanja u posjed stana isključeno odredbama člana 3a. Zakona o prestanku primjene u svim slučajevima kada je nosilac prava na tzv. vojnim stanovima ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, izuzev ako je dobio status izbjeglice u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, odnosno kada je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga nastalih na teritoriji bivše SFRJ stekao stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Sud BiH je istakao da je u konkretnom slučaju M. D. u toku postupka dokazao da nije ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992. godine. Naime, Sud BiH je ukazao da je M. D. za svoje tvrdnje dostavio dokaze, i to ovjerenu kopiju vojne legitimacije broj A003994 od 9. augusta 1996. godine i uvjerenje Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, Zajedničkog štaba OSBiH, Generalštaba VRS, Uprave za personal broj 03/2-2-10-97-1 od 5. jula 2006. godine, kojim se potvrđuje da je M. D. bio pripadnik Vojske Republike Srpske od 20. maja 1992. godine do 31. decembra 1996. godine. Imajući u vidu navedene činjenice, Sud BiH je konstatirao da je Komisija pravilno zaključila da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 3a. Zakona o prestanku primjene, s obzirom na to da je M. D. dokazao da nije ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine. Pri tome, Sud BiH je zaključio da je neosnovan apelanticin prigovor da je Komisija nepravilno i nepotpuno utvrdila činjenično stanje. Naime, Sud BiH je konstatirao da u spisu ne postoji protivrječnost u pogledu utvrđenih činjenica, jer i prema ocjeni tog suda utvrđeno činjenično stanje ima podlogu u rezultatima provedenog upravnog postupka, a pri tome je iz utvrđenog činjeničnog stanja Komisija izvela pravilan zaključak o bitnim činjenicama na koje je pravilno primijenila materijalni propis.

12. Apelantica je podnijela zahtjev za preispitivanje navedene presude Suda BiH, koji je Apelaciono odjeljenje Suda BiH odbilo Presudom broj S1 3 U 000935 14 Uvp od 28. aprila 2015. godine.

13. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica podnijela zahtjev za preispitivanje osporene presude zbog povrede odredbi Zakona o upravnim sporovima BiH (u daljnjem tekstu: ZUS), Zakona o upravnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZUP), odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene, odredbe člana 39e. Zakona o prodaji stanova i Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica. Konstatirano je da je apelantica u zahtjevu, između ostalog, navela da je u osporenoj presudi nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je pogrešno primijenjen materijalni propis i da činjenicu da je M. D. ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine i 14. decembra 1995. godine dokazuju naredba načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije broj 20-191 od 6. septembra 1996. godine, potvrda Ministarstva odbrane Republike Srbije broj 2164-4 od 22. novembra 2005. godine, akt Ministarstva odbrane (Republike Srbije) broj UP-1 broj 7776-44/1998 od 9. jula 2010. godine, naredba predsjednika Republike Srpske broj 01-29/01 od 16. oktobra 2001. godine, te naredba načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije br. 3087-1 od 15. novembra 1993. godine, tako da potvrde o radnopravnom statusu M. D. nakon 19. maja 1992. godine na koje se poziva vijeće za upravne sporove Suda BiH u preispitivanoj presudi ne mogu biti od utjecaja na rješavanje ove pravne stvari. Također, konstatirano je da je apelantica u zahtjevu navela da je ocjenom pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji nekretnine, odnosno ocjenom akta građanskopravne prirode, Sud BiH izašao van okvira svoje nadležnosti predviđene odredbama ZUS-a, što potkrepljuje i odlukama Ustavnog suda AP 1527/11 od 15. maja 2012. godine i AP 3911/12 od 29. jula 2013. godine. Pored toga, konstatirano je da je apelantica u zahtjevu ukazala na Odluku Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-28/05 od 15. februara 2006. godine kojom je žalba M. D. odbijena i utvrđeno da predmetni ugovor broj 75-2/1 od 10. februara 1992. godine nije zaključen u skladu s odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, odnosno da nije pravno valjan, pa je nejasan stav iz osporene presude prema kojem je nesporno utvrđeno da je predmetni ugovor pravno valjan.

14. Apelaciono odjeljenje Suda BiH je ukazalo da je osporavanu presudu, shodno odredbi člana

53. ZUS-a, ispitalo samo u granicama zahtjeva i da je odlučilo kao u izreci presude, konstatirajući da je presuda pravilna i zakonita. U vezi s tim, Apelaciono odjeljenje Suda BiH je ukazalo da je osporavanom presudom tog suda odbijena tužba kojom je traženo poništenje Odluke tužene Komisije broj R-703- 562-1/1-01-340/04 od 14. septembra 2006. godine, a zbog toga što je prema stanovištu Vijeća za upravne sporove nesporno utvrđeno da M. D. nije ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine. Apelaciono odjeljenje Suda BiH je navelo da je vijeće za upravne sporove u osporavanoj odluci, ocjenjujući sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi (Vojna legitimacija broj A003994 od 9. augusta 1996. godine, uvjerenje Ministarstva odbrane BiH broj 03/2-2-10-97-1 od 5. jula 2006. godine, naredba broj 28/17 od 29. aprila 1993. godine komandanta Glavnog štaba VRS kojom se M. D. premješta iz garnizona Bihać u garnizon Banja Luka, prijedlog za prestanak PVS od 2. augusta 1996. godine, naredba broj 09/8684-10 od 20. augusta 1996. godine kojom M. D. prestaje profesionalna vojna služba jer je navršio 40 godina penzijskog staža, potvrda Int. broj 60/110-85 od 31. augusta 2000. godine kojom se potvrđuje da je M. D. bio na službi u VP 7070 Banja Luka od 10. maja 1992. godine do 31. decembra 1996. godine kada je penzioniran, Uvjerenje VP 7572-4 lnt. broj 03/2-10-188-1 od 26. aprila 2004. godine kojim se utvrđuje da je M. D. bio neprekidno u službi u bivšoj JNA od 1. septembra 1956. godine do 19. maja 1992. godine, ugovore o kupoprodaji-otkupu nekretnine broj 75-2/1 od 10. februara 1992. godine između Vojno-građevinske direkcije Sarajevo i M. D. i potvrde od uplate novca za otkup predmetnog stana), utvrdilo da je imenovani u toku postupka dokazao da nije ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine. Apelaciono odjeljenje Suda BiH je navelo da iz navedenih dokaza proizlazi da je imenovani u spornom periodu bio pripadnik Vojske Republike Srpske. Dakle, Apelaciono odjeljenje Suda BiH je navelo da iz navedenog proizlazi da je vijeće za upravne sporove ocijenilo sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, što je u konačnici dovelo do potpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

15. Apelaciono odjeljenje Suda BiH je navelo „Navođenje, uz zahtjev, ekspertize OSCE u ulozi amicus curie u podnesku od 19. augusta 2004. godine, koja je kroz slučaj [M. D.] elaborirala postojanje i ulogu 30. Kadrovskog centra i njegovog odnosa sa Vojskom Republike Srpske, u tački 20. istog elaborata navela stanovi u vlasništvu JNA su mogli biti samo dodijeljeni onima koji su tada (ili ranije) imali ugovore o profesionalnoj službi u JNA. Dakle, da je bila namjera da oni koji su bili pod upravom 30. Kadrovskog centra budu predmet izuzeća po članu 3a., jer su ostali u službi strane armije, onda ni jedan vojni stan u FBiH ne bi bio vraćen ni jednoj osobi koja je ostala u službi Vojske Republike Srpske. To svakako nije bila praksa do sada“. Također, Apelaciono odjeljenje Suda BiH je navelo da povodom prigovora iz zahtjeva da ugovor o otkupu stana nije bio pravno valjan jer potpisi ugovarača nisu bili sudski ovjereni, ima u vidu da je mjerodavno pravo sadržano u odredbama čl. 20-28. Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, te da je neosnovano pozivanje u zahtjevu na odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, jer je materija otkupa vojnih stanova bila regulirana specijalnim zakonom (lex specialis derogat legi generali), kojim je propisano ko ima pravo na otkup vojnog stana, način utvrđivanja otkupne cijene, kao i postupak otkupa. S tim u vezi, Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH ukazalo je da je bespredmetno pozivanje u zahtjevu na navodno nedovoljnu uplatu cijene stana, jer se ova pitanja mogu pokretati samo između ugovornih strana, a ne između jedne od ugovornih strana i trećeg lica. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je Sud BiH pri donošenju osporenih odluka potpuno „ignorirao“ činjenice predmeta i nije ocijenio dokaze koji su isticani u toku cijelog postupka, a koji upućuju na činjenicu da je M. D. nakon 19. maja 1992. godine, odnosno 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama izvan Bosne i Hercegovine i da ugovor o otkupu predmetnog stana nije pravno valjan u smislu odredbi člana 39. Zakona o prodaji stanova. Smatra da su osporene presude donesene na osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koje je pogrešno primijenjen materijalni propis. Apelantica tvrdi da činjenicu da je M. D. nakon 19. maja 1992. godine, odnosno 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama izvan Bosne i Hercegovine potvrđuju naredba broj 20-191 načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije od 6. septembra 1996. godine, potvrda Ministarstva odbrane Republike Srbije broj 2164-4 od 22. novembra 2005. godine, akt Ministarstva odbrane (Republike Srbije) broj UP-1 7774-44-1998 od 9. jula 2010. godine, naredba načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije br. 3087-1 od 15. novembra 1993. godine i naredba predsjednika Republike Srpske broj 01-29/01 od 16. oktobra 2001. godine (koje dokumente je dostavila u prilogu apelacije). Apelantica ukazuje da potvrde o radno pravnom statusu M. D. nakon 19. maja 1992. godine na koje se poziva Sud BiH ne mogu biti od utjecaja za rješavanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na predložene dokaze o radnopravnom statusu M. D. nakon 19. maja 1992. godine i 14. decembra 1995. godine u Vojsci Jugoslavije. Dalje, apelantica smatra da su osporene odluke Suda BiH u suprotnosti s odredbama ZUS-a jer se u predmetnom postupku nije mogla utvrđivati i ocijeniti pravna valjanost ugovora o kupoprodaji nekretnina. Apelantica tvrdi da je osporenim odlukama u tom pogledu Sud BiH izašao iz okvira svoje nadležnosti jer se radi o aktu građanskopravne, a ne upravnopravne prirode. Osim toga, apelantica ističe da postojanje ugovora o kupoprodaji ne znači da je određeno lice a priori vlasnik nekretnine. Navodi da je sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora-postupka, te da je ta prava M. D. mogao potraživati putem redovnog suda u parničnom postupku. Također, ukazuje da ugovor o otkupu predmetnog stana ima niz formalnih i materijalnih nedostataka. Pored toga, apelantica ukazuje da je u Presudi Vrhovnog suda broj U-28/05 od 15. februara 2006. godine utvrđeno da ugovor o otkupu predmetnog stana od 10. februara 1992. godine nije zaključen u skladu s odredbama člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti (u prilogu apelacije apelantica je dostavila navedenu presudu Vrhovnog suda). Iz navedene presude proizlazi da je tom presudom odbijena žalba M. D. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), a kojom je odbijena tužba M. D. podnesena protiv zaključka Službe prostornog uređenja, katastra i imovinskopravnih poslova (u daljnjem tekstu: Služba) o prekidu postupka kod Službe na zahtjev M. D za vraćanje u posjed predmetnog stana, kojim je naloženo M. D. da u određenom roku pokrene postupak radi utvrđenja valjanosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana zaključenog 10. februara 1992. godine. U prilog svojim tvrdnjama o nezakonitosti osporenih odluka apelantica se također poziva na odluke Ustavnog suda u predmetima AP 1527/11 i AP 3911/11. Apelantica smatra da je Sud BiH postupio suprotno odredbama člana 39. i 39e. Zakona o prodaji stanova i člana 3a. Zakona o prestanku primjene.

17. U dopuni apelacije od 14. decembra 2016. godine apelantica je navela da dostavlja, između ostalog, podatke o stambenom statusu M. D., s obzirom na to da je imenovani riješio stambeno pitanje u Republici Srbiji i otkupio stan iz novoformiranog stambenog fonda oružanih snaga Republike Srbije i dokaze da je bio pripadnik Vojske Republike Srbije, a ne Vojske Republike Srpske, s obzirom na to da je stambeno pitanje riješio kao pripadnik Vojske Republike Srbije. U prilogu dopune apelacije apelantica je, između ostalog, dostavila dopis Ministarstva odbrane Republike Srbije broj 7776-57/98 od 16. marta 2016. godine u kojem je, između ostalog, navedeno da je drugostepenim rješenjem odbijena žalba M. D. podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim je poništeno rješenje od 14. maja 2009. godine o dodjeli M. D. stana u Beogradu u zakup na neodređeno vrijeme.

18. U dopuni apelacije od 14. marta 2017. godine apelantica je dostavila, između ostalog, Presudu Kantonalnog suda broj 01 0 U 005901 16 Uvl 2 od 9. januara 2017. godine (kojom je odbijena tužba M. D. podnesena protiv drugostepenog rješenja kojim je odbijena žalba protiv zaključka Službe kojim je zbog nenadležnosti odbačen njegov zahtjev za povrat predmetnog stana).

19. U dopuni apelacije od 10. maja 2017. godine apelantica je, između ostalog, dostavila ugovor o otkupu stana u Beogradu, zaključen 20. novembra 2009. godine između M. D. i Ministarstva odbrane Republike Srbije, i rješenje Službe za katastar nepokretnosti Beograd od 15. oktobra 2012. godine kojim je u listu nekretnina (broj pobliže označen u tom rješenja) dopušten upis prava vlasništva u korist M. D. na određenom stanu u Beogradu. Apelantica je u dopuni apelacije navela da je navedene dokaze zaprimila tek 26. aprila 2017. godine, tako da nisu mogli biti ranije dostavljeni.

b) Odgovor na apelaciju

20. Sud BiH smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava na povredu na način na koji apelantica ukazuje u apelaciji. Pri tome, Sud BiH ističe da apelantica u dijelu apelacije koji se odnosi na činjenice iz svog ugla reproducira spis predmeta „podastirući Ustavnom sudu čitav predmet na ponovno odlučivanje, što je nedopustivo“. Sud BiH ukazuje da je konkretan upravni spor pravosnažno završen na osnovu činjenica koje su potpuno i pravilno utvrđene u prvostepenom i drugostepenom postupku, a da je bespredmetno naknadno dostavljanje „nekih akata datiranih iz 2016. godine“. Sud BiH ističe da se sudski postupak radi pravne sigurnosti građana i povjerenja u pravnu državu mora meritorno okončati i da se ne mogu otvarati završeni predmeti pred redovnim sudovima, a da organi koji štite javni interes ne mogu nakon završetka suđenja otvarati pitanje utvrđivanja činjeničnog stanja i eventualne pogrešne ocjene dokaza, jer su sva ta pitanja mogli i morali isticati u postupku pred sudom dok je suđenje trajalo. Sud BiH navodi da se na paušalnim i uopćenim tvrdnjama i naknadno pribavljenim navodnim dokazima koje Sud nije mogao ni ispitati niti ocijeniti ne može zasnovati bilo kakva opravdanost apelacije, te je takvu apelaciju Ustavni sud ovlašten odbaciti kao prima facie neosnovanu. Također je navedeno da Sud BiH smatra da je osporavanom sudskom odlukom potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo tako da su svi apelanticini navodi o kršenju ljudskih prava proizvoljni i paušalni. Predlaže da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu ili odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 9/02, 88/07, 83/08 i 74/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 40.

Vanredni pravni lijekovi u upravnom sporu su:

1. Zahtjev za ponavljanje postupka;

[…]

3. Zahtjev za preispitivanje sudske odluke.

Član 42.

Zahtjev za ponavljanje postupka može se podnijeti:

1)ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih bi spor bio povoljnije riješen za nju da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem sudskom postupku.

[…] Član 49.

Protiv konačne odluke Upravnog odjeljenja Suda i konačne odluke najvišeg suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine donesene u upravnom sporu može se podnijeti zahtjev za preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev za preispitivanje).

Zahtjev za preispitivanje može se podnijeti zbog povrede zakona Bosne i Hercegovine ili zbog povrede pravila postupka koji je prethodio donošenju pobijane odluke.

Član 53.

Apelaciono odjeljenje rješava o zahtjevu po pravilu, na nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva.

22. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

23. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 27.

Pravo vlasništva na stan kupac stječe upisom u zemljišne knjige.

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

Član 39a.

Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39e.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.

Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

(Napomena: Odlukom Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine utvrđeno je da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, nije u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine u ostavljenom roku od tri mjeseca od dana njenog objavljivanja u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“. Rješenje o neizvršenju broj U 15/11 objavljeno je u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine. Ostali dio prečišćenog teksta relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo načinjen je samo za potrebe ove odluke.)

VI.Dopustivost

24. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH br. S1 3 U 000935 14 Uvp od 28. aprila 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 3. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.

29. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Ustavni sud, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo postupku radi povrata tzv. vojnog stana u kojem je apelantica radi zaštite svojih prava i interesa učestvovala kao stranka, smatra da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv i da u predmetnom postupku apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje.

32. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini svode na tvrdnju da su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

33. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), čije standarde Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, i praksi Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se u konkretnom upravnom postupku okončanom osporenim presudama donesenim u upravnom sporu i povodom zahtjeva za preispitivanje sudske odluke odlučivalo isključivo o pravnoj valjanosti odluke Komisije kojom je utvrđeno da je M. D. 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik predmetnog stana. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH ocijenio da je Odluka Komisije broj R-703- 562-1/1-01-340/04 od 14. septembra 2006. godine (kojom je, dakle, usvojen zahtjev M. D. za ponovno razmatranje Odluke Komisije broj 703-562-1/1 od 4. juna 2003. godine i navedena odluka je stavljena van snage, te je potvrđeno da je M. D. 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik predmetnog stana) pravilna i zakonita jer je, u vezi s odredbom člana 3a. Zakona o prestanku primjene, iz izvedenih dokaza nesporno utvrđena odlučna činjenica da M. D. nije ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, već da je u spornom periodu bio pripadnik VRS. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u osporenim odlukama detaljno naveo iz kojih dokaza je ta činjenica utvrđena. Ustavni sud dalje ukazuje da je odredbom člana 3a. Zakona o prestanku primjene propisano: „Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu“. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelantica u postupku u kojem su donesene osporene odluke osporavala da se u konkretnom slučaju radi o stanu iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji je proglašeni napušten, te da nije tvrdila da M. D. nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, niti da je uopće ukazivala na to da je M. D. iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantica vezano za primjenu člana 3a. Zakona o prestanku primjene isključivo ukazivala na to da M. D. ne pripada pravo na povrat predmetnog stana, jer je, po njenom mišljenju, nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, konkretno u Vojsci Jugoslavije. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelantica u tužbi protiv Odluke Komisije, a o kojoj je Sud BiH odlučivao u osporenoj prvostepenoj presudi, dostavila dokaze za te svoje tvrdnje. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacija proizlazi da se apelantica na određene dokaze vezane za ovu svoju tvrdnju, a na koje dokaze se poziva i u apelaciji, pozvala u zahtjevu za preispitivanje te presude, pri čemu nije tvrdila da joj je onemogućeno da se na njih pozove u ranijem toku postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 49. stav 2. ZUS-a propisano: „[z]ahtjev za preispitivanje može se podnijeti zbog povrede zakona Bosne i Hercegovine ili zbog povrede pravila postupka koji je prethodio donošenju pobijane odluke“. Dakle, imajući u vidu navedeno i zakonska ograničenja propisana citiranom odredbom ZUS-a, Ustavni sud smatra da Sud BiH u postupku povodom apelanticinog zahtjeva za preispitivanje presude nije mogao uzeti u obzir te dokaze i na njima zasnivati svoju odluku. Shodno tome, navedene dokaze ne može uzeti u obzir ni Ustavni sud.

35. Nadalje, u vezi s apelacionim navodima da se u predmetnom postupku nije mogla utvrđivati i ocijeniti pravna valjanost ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, Ustavni sud ukazuje da, bez obzira na to što iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da se Sud BiH bavio pitanjem pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, u izrekama osporenih odluka, kao i Odluke Komisije uopće nije odlučivano o tom ugovoru, već je samo potvrđeno da je M. D. 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik predmetnog stana. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je izreka, a ne obrazloženje, obavezujući dio odluke redovnog suda i organa uprave. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su ovi apelacioni navodi irelevantni. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama, nasuprot tvrdnjama iznesenim u apelaciji, nema elemenata koji ukazuju na proizvoljnost u ocjeni dokaza, u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava, konkretno odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene, kada je potvrđeno da je M. D. 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik predmetnog stana jer nije ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, već da je u spornom periodu bio pripadnik VRS.

36. U vezi s tvrdnjama iz dopuna apelacije i dokazima navedenim u tim dopunama i dostavljenim Ustavnom sudu, iz kojih, kako apelantica tvrdi, proizlazi da je M. D. bio pripadnik Vojske Republike Srbije, a ne Vojske Republike Srpske i da je riješio stambeno pitanje kao pripadnik Vojske Republike Srbije, Ustavni sud prije svega ukazuje,da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantica ove dokaze, kao i činjenicu da je M. D. riješio stambeno pitanje kao pripadnik Vojske Srbije, prvi put istakla odnosno dostavila u dopunama apelacije, a da Ustavni sud nije nadležan da neposredno utvrđuje te činjenice i razmatra te dokaze. Također, Ustavni podsjeća da je odredbom člana 42. stav 1. ZUS-a propisano: „[z]ahtjev za ponavljanje postupka može se podnijeti: (1) ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih bi spor bio povoljnije riješen za nju da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem sudskom postupku.“ Stoga, apelantica ima mogućnost da podnese prijedlog za ponavljanje postupka okončanog osporenim odlukama ukoliko smatra da su navedeni dokumenti relevantni za odluku redovnog suda u konkretnom slučaju, zbog čega Ustavni sud u konkretnom predmetu ne može naći proizvoljnost u postupanju Suda BiH jer apelantica navedene činjenice i dokaze nije istakla u postupku pred tim sudom okončanim osporenim odlukama, pa se njima taj sud nije mogao ni baviti. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da navedene činjenice eventualno mogu biti relevantne u postupku utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o otkupu vojnog stana (u smislu relevantnih odredbi Zakona o prodaji stanova), dakle eventualnom parničnom postupku, ukoliko ga stranke pokrenu.

37. U vezi s apelanticinim pozivanjem na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 1527/11 i AP 3911/12 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1527/11 od 15. maja 2012. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3911/12 od 17. jula 2013. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud ukazuje da su u tim konkretnim predmetima predmet osporavanja iste apelantice bile presude Suda BiH kojima su potvrđene odluke Komisije o povratu „vojnih stanova“ određenim fizičkim licima, i to isključivo zbog toga što je Sud BiH konstatirao da su ta lica zahtjeve podnijeli kao nosioci prava iz ugovora o otkupu stana, odnosno kao vlasnici predmetnih stanova, a ne kao nosioci stanarskih prava, zbog čega je ocijenio da je isključena mogućnosti primjene člana 3a. Zakona o prestanku primjene. Pri tome, Sud BiH u tim konkretnim predmetima nije ni razmatrao činjenice relevantne za primjenu odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene. Ustavni sud je u navedenim odlukama zaključio da je Sud BiH propuštanjem da primijeni odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime je došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH, za razliku od situacije u navedenim odlukama, uzeo u obzir odlučne činjenice relevantne za primjenu odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene (za čiju primjenu je relevantan status nosioca stanarskog prava) i nakon toga zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za primjenu navedene zakonske odredbe jer je u postupku utvrđeno da M. D. nije ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, već da je u spornom periodu bio pripadnik VRS. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da se radi o različitoj pravnoj i činjeničnoj situaciji i da se praksa iz navedenih predmeta ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu

39. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da apelantica svoje navode o kršenju ovog prava nije posebno obrazložila, odnosno da ih zasniva na navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, budući da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi proizvoljnost u vezi s ocjenom dokaza, utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava.

41. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2761/15 (Federacija Bosne i Hercegovine –… | Sudska praksa | Aktio