Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1877/17 (S. H.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1877/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1877/17, rješavajući apelaciju Salih Hodžić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Salih Hodžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 42 0 Rs 006818 14 Rev od 23. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Salih Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Anto Grgić, advokat iz Kaknja, podnio je 13. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 42 0 Rs 006818 14 Rev od 23. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je revizija tuženog („Prevoz putnika“ d.o.o. Zavidovići) i preinačene nižestepene presude na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime razlike naknade plaće za vrijeme bolovanja u određenom vremenskom periodu isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovnog sud je naveo, između ostalog, da je u odnosu na prigovore primjene materijalnog prava pošao od činjenica utvrđenih u toku postupka - da su apelant i tuženi 1. jula 2001. godine zaključili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da je navedenim ugovorom propisano da zaposlenik ostvaruje plaću u skladu sa Pravilnikom o radu. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je u periodu od 3. oktobra 2006. godine do 11. maja 2009. godine apelant bio na bolovanju (privremeno odsustvo zbog bolesti) i da je u tom periodu apelant primao naknadu plaće u visini od 80% osnovne plaće isplaćene za mjesec koji je prethodio nastupanju bolovanja (septembar 2006. godine). Vrhovni sud je ukazao da je sporna visina isplaćene plaće u septembru 2006. godine, kao osnovice za obračun naknade plaće za vrijeme bolovanja. Vrhovni sud je naveo da apelant tu osnovicu dokazuje obračunom najniže satnice od 1,75 po Općem kolektivnom ugovora za teritoriju F BiH (u daljnjem tekstu: OKU) i koeficijenta 2,50, te da je slijedom toga tuženi u septembru 2006. godine trebao apelantu isplatiti osnovnu plaću, minuli rad i prekovremeni rad u iznosu od 1.216,78 KM, te da je 80% od tog iznosa 973,40 KM. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 72. Zakona o radu propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za period u kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva predviđenih zakonom, propisom Kantona, Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 42. Pravilnika o radu propisano da osnovicu za naknadu plaće čini plaća isplaćena zaposleniku za mjesec koji prethodi mjesecu u kome nastupi slučaj na osnovu kojeg se stiče pravo na naknadu, dok je odredbama člana

43. Pravilnika o radu propisano da naknada plaće ne može biti manja od 80% od osnovice za naknadu, niti može biti niža od iznosa minimalne plaće za mjesec za koji se utvrđuje naknada. Vrhovni sud je ukazao da iz navedene odredbe člana 72. Zakona o radu proizilazi pravo na naknadu plaće, ali zakon propisuje da ta naknada plaće može biti određena pravilnikom, kolektivnim ugovorom i zakonom. Vrhovni sud je naveo da zakon ne propisuje kojim kolektivnim ugovorom se utvrđuje pravo na naknadu plaće zbog bolovanja, a da sudovi primjenjuju OKU, koji odredbama člana 20. propisuje da zaposleniku pripada pravo na novčanu naknadu za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti, u skladu sa zakonom. S obzirom da je Zakon o radu propisao osnov za određivanje prava na naknadu plaće za bolovanje, čija visina se određuje pravilnikom, Vrhovni sud je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, iz razloga što tokom postupka nije dokazano da je osnovica za obračun naknade plaće za vrijeme bolovanja koja je isplaćena apelantu bila manja od one propisane Pravilnikom o radu. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da OKU na poseban način određuje obračun osnovne i najniže plaće, ali da isti nema sve elemente za određivanje osnovne plaće po odredbama člana 7. tog ugovora (najniža neto plaća i koeficijent složenosti poslova), jer iako odredba člana 8. propisuje obračun najniže plaće na osnovu vrijednosti satnice, po odredbama člana 10. vrednovanje poslova, odnosno koeficijent složenosti poslova se određuje kolektivnim ugovorom za djelatnost. Shodno tome, Vrhovni sud je istakao da nije pravilno primijenjeno materijalno pravo kada se obračun osnovne plaće vrši kombiniranjem najniže neto plaće utvrđene obračunom radnih sati sa najnižom satnicom (1,75) iz OKU i uvećanjem za koeficijent složenosti poslova iz pravilnika. Vrhovni sud je ukazao da je u ranijoj praksi dozvoljavao ovakvu kombinaciju, ali je u međuvremenu promijenjena praksa, te se sudi drugačije. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe nezadovoljstvo odlukom Vrhovnog suda, te navodi da ista predstavlja primjer arbitrarnog i proizvoljnog suđenja. Apelant smatra da Vrhovni sud u svojoj odluci nije naveo materijalne propise na osnovu kojih je odlučeno u konkretnom slučaju. Apelant u suštini smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1877/17 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio