Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1024/17 (E. J. i D. V.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Suvlasništvo
- Vanbračna zajednica
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1024/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1024/17, rješavajući apelaciju Elizabete Jukić i Dejana Vreće, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Elizabeta Jukić i Dejan Vrećo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 008419 13 Rev od 15.
novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elizabeta Jukić i Dejan Vrećo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Fojnice, koje zastupa Jadranko Lukić, advokat iz Kiseljaka, podnijeli su 16. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 P 008419 13 Rev od 15. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je da je tužiteljica (Z. B.) u vanbračnoj zajednici sa R. V. stekla suvlasnički dio od ½ na predmetnoj nekretnini (bliže opisanoj u izreci prvostepene presude), te da su tuženi (S. V. kao prvotuženi i apelanti kao drugo i trećetuženi) dužni da trpe da se tužiteljica na osnovu presude upiše u zemljišnoj knjizi kao suvlasnik predmetne nekretnine u tom dijelu.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom postupku utvrđeno da su tužiteljica i R. V. živjeli u vanbračnoj zajednici od 1969. do 1982. godine u kojoj se rodio sin S. V. (prvotuženi), da je tokom vanbračne zajednice, njihovim zajedničkim radom i sredstvima, kupljena stara kuća sa okućnicom, koju su srušili i izgradili novu kuću, stambeno-poslovnu zgradu u kojoj su stanovali i bavili se ugostiteljskom djelatnošću. Vrhovni sud je dalje naveo da je vanbračna zajednica prekinuta 1982. godine kada se iz kuće iselila tužiteljica, a u istoj ostali živjeti R. V. i njihov sin (prvotuženi), da je predmetna nekretnina u zemljišnoj knjizi bila upisana kao isključivo vlasništvo R. V., da je on umro 6. februara 2000. godine i predmetne nekretnine naslijedio prvotuženi. Vrhovni sud je istakao da je 23. aprila 2007. godine sačinjen darovni ugovor između prvotuženog, kao poklonodavca s jedne strane i njegove maćehe i polubrata (apelanata), kao poklonoprimaca s druge strane, te da je predmet darovnog ugovora dio sporne nekretnine. Vrhovni sud je konstatovao da s obzirom na zakonsko određenje da je bračna stečevina određena kao imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice (član 251. stav 1. Porodičnog zakona), da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini (član 252. stav 1. Porodičnog zakona), kao i utvrđenja da je bračnu stečevinu svojih roditelja naslijedio prvotuženi, koju je kasnije darovao, Vrhovni sud je zaključio da je tužiteljica bila suvlasnica predmetnih nekretnina u ½ dijela već u trenutku nasljeđivanja, odnosno darovanja i upisa apelanata kao suvlasnika u zemljišne knjige. Vrhovni sud je ocijenio da je činjenica da je tužiteljica bila suvlasnica ½ dijela predmetnih nekretnina u vrijeme otvaranja nasljeđa, a kasnije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora u darovanju, te zasnivanja prava vlasništva apelanata na dijelu tih nekretnina putem upisa u zemljišnu knjigu, uticala na pravo apelanata kao sticaoca prava vlasništva, jer to pravo oni nisu mogli steći na dijelu nekretnine u vlasništvu tužiteljice. S obzirom na to, Vrhovni sud je istakao da nije odlučno pozivanje apelanata u reviziji na načelo povjerenja u zemljišne knjige koje je na njihovoj strani, jer u konkretnom slučaju prednost ima načelo da niko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima. Vrhovni sud je pojasnio da u okolnostima konkretnog slučaja valjanost navedenog raspolaganja temeljem ugovora o darivanju mora se procjenjivati zavisno i od ponašanja darodavca, odnosno njegove savjesnosti i dobre vjere, kao i onih koji su primili na dar predmetne nekretnine, apelanti, kao učesnika tog pravnog odnosa. Vrhovni sud je naglasio da je prvotuženom, kao sinu tužiteljice i njegovog umrlog oca, moralo biti poznato da su predmetne nekretnine stekli njegovi roditelji zajedničkim radom i sredstvima u vanbračnoj zajednici, kao i apelantima, koji su u srodstvu, a osim toga prvoapelantica je povremeno boravila u toj kući za vrijeme dok se kuća gradila i opremala, što su nižestepeni sudovi utvrdili. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da nije jedino odlučno za razrješenje spornog odnosa samo što je sporna nekretnina bila upisana kao isključivo vlasništvo prvotuženog i što su se apelanti kao treće osobe pouzdale u stanje zemljišne knjige i postupale shodno načelu povjerenja u zemljišne knjige, što se tvrdi u reviziji, već je također odlučno ocijeniti ponašanje treće osobe kao sticaoca, ali i ponašanje, savjesnost i dobru vjeru svih učesnika konkretnog pravnog odnosa, uključujući i tužiteljicu, koja nije bila učesnik tog pravnog odnosa, sve u cilju zaštite njenog prava prije preduzimanja pravne radnje tuženih čije se raspolaganje osporava.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelanti obrazlažu, u suštini, da su apelanti u vrijeme podnošenja tužbe temeljem pravnog posla (ugovora o darovanju) i upisom u javne knjige bili višegodišnji zemljišno knjižni i faktički vlasnici na spornoj nekretnini, a da taj pravni posao niko nije ni osporavao, niti je ikad osporen, odnosno da je u odluci koju su osporili pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Stoga Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman