Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1342/17 (R. K.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1342/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1342/17, rješavajući apelaciju Renata Kragulja, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Renato Kragulj protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 K 063490 17 Kž od 15. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Renato Kragulj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa ZAK Miodrag Deretić i Draško Zec iz Prijedora, podnio je 7. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 K 063490 17 Kž od 15. februara 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teška krađa iz člana 232. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Takođe, apelant je obavezan da oštećenom (N. V.) na ime naknade štete isplati iznos od 27.000,00 švajcarskih franaka u protivvrijednosti obračunatoj u konvertibilnim markama, te je obavezan da plati sudski paušal u iznosu od 200,00 KM.

2. U toku postupka, utvrđeno je da je apelant 2. maja 2013. godine, u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist došao do kuće u vlasništvu N. V., te znajući da su korisnici kuće trenutno odsutni, koristeći lotre, popeo se na balkon sprata kuće i kroz otvorena balkonska vrata ušao u unutrašnjost, da bi nakon toga iz drvene kutije koja se nalazila u ladici komode uzeo više komada zlatnog nakita u neutvrđenoj količini, potom otvorio vrata bifea komode i iz fascikle uzeo bijelu kovertu u kojoj se nalazilo 27.000,00 švajcarskih franaka u apoenima od 100,00 švajcarskih franaka, nakon čega je sa prisvojenim nakitom i novcem napustio kuću.

3. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da je prvostepeni sud savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj povezanosti i za izvedene zaključke o odlučnim činjenicama dao argumentovane razloge. Dalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud iznio argumentovane razloge zašto je iskazima svjedoka (N. V., S. V., P. O., D. V., R. M., S. P., S. P., T. V., S. V. i B. K.) poklonio vjeru i da je iskaze tih svjedoka doveo u vezu sa objektivnim dokazima, zapisnikom o uviđaju i sačinjenom fotodokumentacijom, te potvrdom NLB Razvojne banke (15. februara 2013. godine oštećeni N. V. izvršio konverziju, tj. kupovinu švajcarskih franaka u iznosu od 40.430,00). Takođe, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud dao razloge zašto nije poklonio vjeru iskazima svjedoka Z. M., S. M. i T. M., jer je očekivano da navedena lica, s obzirom na svojstvo koje imaju sa apelantom (očuh, majka i sestra), pokušaju svojim iskazima pomoći apelantu u cilju izbjegavanja krivične odgovornosti. Osim toga, Okružni sud je ukazao da diskreditacija svjedočenja svjedoka P. O., R. M. i D. V. od strane apelanta koji tvrdi da su navedena lica poznata pravosudnim organima i da su višestruki povratnici u vršenju krivičnih djela, te isticanje da je istinito i tačno svjedočenje svjedoka D. Č., kod činjenice da je i ovaj svjedok osoba poznata pravosudnim organima, jeste neuvjerljivo. Shodno tome, Okružni sud je ukazao da je uvidom u zapisnik sa glavnog pretresa od 10. decembra 2015. godine u kojem je sadržan iskaz svjedoka D. Č. vidljivo koliku nesigurnost je pokazao ovaj svjedok prilikom unakrsnog ispitivanja. Pored toga, Okružni sud je istakao da je neosnovano apelantovo zalaganje da se prihvati iskaz D. Č., te navođenje da je oštećeni navodno nudio novac za svjedočenje svjedocima P. O., R. M. i D. V., jer na ovu tvrdnju apelant nije izveo niti jedan dokaz, osim iskaza svjedoka D. Č.. Okružni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni navod vezano za izjavu svjedoka P. O. koju je ovaj svjedok dao pred okružnim tužiocem i na glavnom pretresu, a koja je različita od izjave date pred ovlaštenim službenim licima, jer razlozi koje je naveo ovaj svjedok (zašto nije htio da iznosi činjenice pred policijom) jesu prihvatljivi, dok je prvostepeni sud dao razloge zašto je prihvatio iskaz ovog svjedoka dat pred okružnim tužiocem i na glavnom pretresu, prilikom neposrednog saslušanja, a koje kao pravilne prihvata i Okružni sud.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da se u konkretnom slučaju pošlo od pretpostavke da je apelant počinio krivično djelo, iako na takav zaključak ne ukazuje niti jedan dokaz (prvenstveno materijalne prirode). Takođe, apelant ukazuje da se prvostepena presuda zasniva na izjavama svjedoka P. O., D. V. i R. M. koje je oštećeni N. V. tokom istrage pronalazio i dovodio tužiocu radi davanja izjave u vezi izvršenja krivičnog djela. Apelant navodi da u toku postupka nije dokazan činjenični osnov optužbe, posebno onaj koji se odnosi na sam način izvršenja krivičnog djela.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi cijenili provedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao predložene svjedoke optužbe i odbrane, te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju i na osnovu tako provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je oglašen odgovornim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaze svjedoka optužbe, odnosno zašto nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cjelosti je prihvatio i Okružni sud, kao pravilne i zakonite, dajući u vezi s tim detaljno i jasno obrazloženje, koje ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1342/17 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio