Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1541/17 (PVA Group d.o.o. Gradiška i D. Š. iz Gradiške)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Porez
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1541/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1541/17, rješavajući apelaciju PVA Group d.o.o. Gradiška i Darka Šljivara, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli PVA Group d.o.o. Gradiška i Darko Šljivar protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Pr 206491 17 Pžp 2 od 22. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. PVA Group d.o.o. Gradiška i Darko Šljivar iz Gradiške (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) koje zastupa Nenad Plotan, advokat iz Gradiške, podnijeli su 18. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Pr 206491 17 Pžp 2 od 22. februara 2017. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom prvoapelant i drugoapelant su oglašeni odgovornim zbog prekršaja iz člana 32. st. 1. i 2., a u vezi sa stavom 6. Zakona o Porezu na dodanu vrijednost BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u), te su za počinjeni prekršaj kažnjeni novčanom kaznom u iznosu od po 7.700,50 KM, te su obavezani platiti troškove prekršajnog postupka u iznosu od po 150,00 KM.
2. U toku postupka je utvrđeno da je kod prvoapelanta, kao poreskog obveznika, kod kojeg je drugoapelant odgovorno lice, izvršenom kontrolom zakonitosti i pravilnosti obračuna PDV-a za određeni poreski period utvrđena dodatna obaveza u iznosu od 15.401,00 KM iz razloga što je poreski obveznik izvršio odbitak ulaznog poreza u navedenom iznosu suprotno članu 32. stav 6. Zakona o PDV-u. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelanti nisu ispunili uslove za odbitak ulaznog PDV-a. Naime, Okružni sud je naveo da se iz dokaza odbrane ne može zaključiti da je prvoapelant u vrijeme činjenja prekršaja zaista obavljao djelatnost „rent-a-cara“ i da je isključivo za obavljanje svoje poslovne djelatnosti nabavio motorno vozilo marke BMW 530 XD po fakturi od 20. maja 2013. godine, po osnovu koje je izvršen odbitak ulaznog poreza. Imajući u vidu okolnost da je u toku kontrole zakonitosti i pravilnosti obračuna PDV-a utvrđeno da prvoapelant, kao poreski obveznik ne posjeduje posebnu organizacionu jedinicu za obavljanje te djelatnosti, da djelatnost „rent-a-car“ nije vidno istaknuta na mjestima obavljanja poslovnih aktivnosti i da ostala raspoloživa motorna vozila služe za obavljanje tekućih poslovnih aktivnosti ili su u maloprodaji kao trgovačka roba, kao i da prvoapelant ne posjeduje cjenovnik o pružanju navedenih usluga, Okružni sud je ukazao da dokazi odbrane ne predstavljaju osnov za oslobađanje apelanata od odgovornosti za prekršaj. Okružni sud je naveo da apelanti nisu niti jednim provedenim dokazom pred prvostepenim sudom dokazali da su prije nabavke predmetnog vozila vršili djelatnost „rent-a-car“, o čemu bi morali posjedovati ugovore o iznajmljivanju vozila iz perioda koji je prethodio nabavci predmetnog vozila, kao i minimum cjenovnik usluga, što ukazuje na zaključak da vozilo nije nabavljeno i korišteno isključivo u cilju obavljanja registrovane djelatnosti. Okružni sud je naveo da apelanti nisu učinili vjerovatnim da predmetno vozilo koriste isključivo u cilju obavljanja djelatnosti „rent-a-car“, čime nisu ispunili uslove za odbitak ulaznog PDV-a, propisan odredbama člana 32. stav 6. Zakona o PDV-u.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Okružni sud, kao i prvostepeni sud, u obrazloženjima svojih odluka dali dovoljno jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman