Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1033/17 (D.K.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Posjed
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1033/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1033/17, rješavajući apelaciju D. K., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. K.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 032954 15 Rev od 9. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. K. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Safeta Alijagić, advokat iz Bihaća, podnio je 16. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovnog suda) broj 17 0 P 032954 15 Rev od 9. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom naloženo je apelantu, između ostalog, da tužitelju (N. K.) preda u posjed dio predmetnih nekretnina (bliže opisanih u izreci prvostepene presude).

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je tužitelj u javnom registru upisan kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1, da je „sporni“ dio površine od 504 m2 dio parcela na kojima je tužitelj upisan kao vlasnik, odnosno posjednik, te da apelant drži u posjedu „sporni“ dio nekretnina bez valjanog pravnog osnova. Vrhovni sud je dalje naveo da je sporni dio nekretnina fizički odvojen živicom od ostalih nekretnina tužitelja, a da je živicu posadio apelant tokom 2008. godine, da su stranke, a nakon smrti njihovog oca 1974. godine, izvršile fizičku diobu, kojom su predmetne nekretnine pripale u vlasništvo i posjed tužitelju, na kojima je od 1977. godine upisan kao vlasnik i posjednik, te da je apelant, počev 2008. godine, u posjedu istih i ne želi ih dobrovoljno predati tužitelju. Vrhovni sud je zaključio da su na tako utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo odredbu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kada su udovoljili zahtjevu iz tužbe, dajući o razlozima udovoljavanja valjana i zakonita obrazloženja, prihvatljiva u cijelosti i za Vrhovni sud i koja revizionim prigovorima nisu dovedena u sumnju. Naime, Vrhovni sud je ocijenio da je tužitelj izvedenim dokazima dokazao da mu pripada pravo na zaštitu po članu 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, jer je navedenom odredbom propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, da vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, a da pravo na podnošenja tužbe iz stava 1. tog člana ne zastarijeva. Vrhovni sud je istakao da u okolnostima konkretnog slučaja, kada su nižestepeni sudovi utvrdili da je tužitelj vlasnik i posjednik „spornih“ nekretnina, počev od 1977. godine, da je vlasništvo i posjed stekao nakon smrti oca i izvršene fizičke diobe sa apelantom, te da apelant iste drži u posjedu bez pravnog osnova, da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili osnovanost zahtjeva za predaju istih u posjed tužitelju, pa su svi apelantovi prigovori u tom pravcu neosnovani, jer apelant nije dokazao suprotno (daje on vlasnik istih).

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant obrazlaže, u suštini, da je u konkretnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1033/17 (D.K.) | Sudska praksa | Aktio