Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1809/17 ("Halidex" d.o.o. Gračanica)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1809/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1809/17, rješavajući apelaciju "Halidex" d.o.o. Gračanica, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Halidex" d.o.o. Gračanica protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 Rs 021698 14 Rsž od 20. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Halidex" d.o.o. Gračanica (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Edin Harčin, advokat iz Gračanice, podnio je 9. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 27 0 Rs 021698 14 Rsž od 20. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Gračanici broj 27 0 Rs 021698 13 Rs od 17. januara 2014. godine kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (Ć. H.) i utvrđeno da je nezakonito apelantovo rješenje o otkazu Ugovora o radu od 15. aprila 2013. godine, te da se isto poništava, a apelant obavezuje da tužitelja vrati na posao i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj radnoj sposobnosti, da mu uspostavi radnopravni status i isplati pripadajuće plate počev od 11. aprila 2013. godine kao dana prestanka ugovora o radu, uz uplatu pripadajućih doprinosa za PIO osiguranje na ime tužitelja u korist Fonda PIO/MIO F BiH.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je na osnovu Rješenja Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar KAS Tuzla od 29. aprila 2010. godine tužitelju promijenjena radna sposobnost i da je razvrstan u II kategoriju invalidnosti, te da mu se priznaje pravo na raspoređivanje – pravo na zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu koji ne iziskuje kontinuirani rad u nepovoljnom položaju kičme, dizanje i prenošenje težeg tereta, kao i pravo na odgovarajuću naknadu plaće počev od 20. aprila 2010. godine. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je razlog invalidnosti tužitelja bolest. Kantonalni sud je naveo da apelant nije preduzeo sve što je bilo u njegovoj mogućnosti da tužitelju osigura odgovarajuće poslove prema njegovoj radnoj sposobnosti (tužitelj u iskazu naveo da od apelanta nije dobio ponudu za obavljanje odgovarajućeg posla, već je putem pošte dobio Rješenje o otkazu ugovora o radu). Kantonalni sud je naveo da je, u smislu odredaba člana 66. Zakona o radu (kojom je propisano da u slučaju kada nadležna zdravstvena ustanova ocjeni da kod zaposlenika postoji smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, poslodavac je dužan u pismenoj formi ponuditi druge poslove za koje je zaposlenik sposoban), apelant bio dužan da tužitelju u pismenoj formi ponudi druge poslove za koje je zaposlenik sposoban. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je uspio dokazati da apelanta ne može rasporediti na radno mjesto koje odgovara njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti. Kantonalni sud je naveo da je u smislu odredaba člana 4. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta apelanta, osim poslova rukovaoca cirkulara, gatera i paralice apelant imao mogućnost da tužitelja rasporedi na radno mjesto čiji opis poslova obuhvata jednostavnije poslove. Kantonalni sud je istakao da tužitelju prije donošenja Rješenja o otkazu ugovora o radu, nije dato pravo na zaposlenje na radnom mjestu koje odgovara njegovoj radnoj sposobnosti, a što proizilazi i iz Odluke Vijeća zaposlenika apelanta od 13. aprila 2013. godine kojom se daje saglasnost za otkaz Ugovora o radu tužitelju zbog gubitka radne sposobnosti, iako apelant nije dokazao da tužitelj ne bi mogao obavljati poslove i zadatke koji bi odgovarali njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da otkaz ugovora o radu kojeg je dao tužitelju nije nezakonit, te da nema drugo radno mjesto na koje bi mogao rasporediti tužitelja. Apelant u suštini smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe Zakona o radu.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu, niti nalazi da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o radu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1809/17 ("Halidex" d.o.o. Gračanica) | Sudska praksa | Aktio