Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1051/17 (S. B.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1051/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1051/17, rješavajući apelaciju Senije Beha, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Senija Beha protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 085972 16 Gž od 10. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senija Beha (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ilijaša, koju zastupa Slavica Ristić, advokat iz Brčkog, podnijela je 16. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 085972 16 Gž od 10. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nosilac prava građenja na predmetnoj nekretnini (bliže opisanoj u osporenoj odluci), što su tuženi (F. K. i drugi bliže navedeni u osporenoj odluci) dužni priznati i dozvoliti tužiteljici da se na predmetnim nekretninama upiše sa dijelom 1/1.

2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud apelantičin zahtjev odbio jer apelantica nije dokazala da je njen prednik - otac N. H., stekao pravo korištenja ili pravo vlasništva na spornoj nekretnini, s obzirom da nema ugovora zaključenog u pismenoj formi između apelantičinog prednika i prednika tuženih. Apelacioni sud je dalje naveo da je odredbom člana 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada, koji je bio na snazi 1967. godine kada je po navodima tužiteljice izvršena prodaja predmetne nekretnine (od prednika tuženih Smajlović Idriza predniku tužiteljice Hodžić Novaliji) propisano da ugovor, po osnovu koga se prenosi pravo korištenja ili pravo vlasništva na zemljištu, mora biti zaključen u pismenoj formi pa da je prvostepeni sud našao da se, kod navedenog stanja stvari, zahtjevu tužiteljice u konkretnom sporu ne može udovoljiti. Apelacioni sud je istakao da apelantičinim žalbenim navodima, kojima obrazlaže žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije dovedena u pitanje pravilnost odnosno zakonitost prvostepene presude. Apelacioni sud je pojasnio da je apelantica zahtjev u konkretnom sporu, u pogledu sporne nekretnine, zasnovala na kupoprodaji izvršenoj između njenog prednika i prednika tuženih (da su oni dogovorili kupoprodaju predmetne nekretnine 1967. godine, da je njen otac predniku tuženih isplatio kupoprodajnu cijenu koja je dogovorena, da je u posjed nekretnine koja je bila predmet kupoprodaje apelantičin prednik stupio 1967. godine kada je kupoprodaja izvršena). Međutim, Apelacioni sud je naglasio da bi se na kupoprodaju, kao pravni osnov prava čije utvrđenje u konkretnom sporu traži apelantica, mogla pozvati kod toga da je (po njenim navodima) do kupoprodaje došlo 1967. godine, kada je bio na snazi Zakon o prometu zemljišta i zgrada, da je morala sudu predočiti ugovor zaključen u pismenoj formi, kojim ugovorom prednik tuženih na apelantičinog prednika prenosi pravo korištenja ili pravo svojine, kao pravo koje ima na zemljištu koje je predmet kupoprodaje. Apelacioni sud je ukazao da stav 1. člana 9. navedenog zakona propisuje da takav ugovor mora biti pismen, a da prema stavu 2. istog člana ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo, pa onda apelantičine tvrdnja u žalbi, da je kupoprodaja izvršena između prednika stranaka, jer na to nesumnjivo ukazuju dokazi koji su provedeni u konkretnom postupku, po ocjeni Apelacionog suda ne dovode u pitanje zakonitost odluke koju je donio prvostepeni sud.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom postupku svoje odluke zasnovali na potpuno pogrešnoj i proizvoljnoj ocjeni dokaza i da su na osnovu takve ocijene postupili u svemu suprotno odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH, te da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozvala apelantica, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prometu zemljišta i zgrada, u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1051/17 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio