Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1580/17 (S. A., S. S., Z. R., M. A., H. S. i F. B.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1580/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1580/17, rješavajući apelaciju Senade Avdić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Senada Avdić, Sadika Suljić, Zahida Rogar, Mejra Avdić, Hurija Suljkanović i Fadila Bošnjić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 015021 13 Rsž od 11. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senada Avdić, Sadika Suljić, Zahida Rogar, Mejra Avdić, Hurija Suljkanović i Fadila Bošnjić (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Tuzle, koje zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnijele su 24. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29 0 Rs 015021 16 Rev od 21. februara 2017. godine kojim je odbijena revizija apelantkinja izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 015021 13 Rsž od 11. oktobra 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP- 28/15 od 11. januara 2017. godine, u odnosu na predmet AP-4809/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelantkinja podnesena protiv Presude Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 Rs 015021 12 Rs od 7. oktobra 2013. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelantkinja da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da im na ime neisplaćenog dijela naknade za korištenje godišnjeg odmora - regres za 2010, 2011. i 2012. godinu isplati određene novčane iznose.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da apelantkinje tužbeni zahtjev zasnivaju na varijanti A nalaza vještaka finansijske struke M. R., do kojih iznosa (na ime razlike regresa) je vještak došao primjenom odredaba Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: GKU). S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se u odnosu na tuženog nisu mogle primijeniti odredbe GKU, iz razloga što tuženi nije zaključio GKU, niti mu je naknadno pristupio, u skladu sa zakonom propisanom procedurom. Kantonalni sud je naveo da tuženi nije bio među pet kantona koji su dali suglasnost na usaglašeni tekst GKU. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da se apelantkinjama nije mogla dosuditi razlika regresa koje je vještak finansijske struke prikazao u varijanti B nalaza, urađenoj prema Općem kolektivnom ugovoru iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU). Naime, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 19. stav 1. OKU propisano da zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne plate svih zaposlenih, ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uslovom da privredni subjekt - poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom. Kantonalni sud je istakao da je vještak finansijske struke u dostavljenom nalazu naveo da je tuženi 2009, 2010. i 2011 godinu završio sa deficitom (preciznije navedeno u obrazloženju osporene odluke), te da zbog navedenog tuženi nije bio dužan isplatiti regres, a u skladu sa odredbama člana 19. stav 1. OKU. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da pozivanje apelantkinja na okolnost da im je tuženi na ime regresa za 2010. i 2011 godinu isplatio iznose od po 400,00 KM, a za 2012. godinu iznose od po 150,00 KM i da im stoga pripada pravo na razliku regresa za navedene godine u iznosima prikazanim u varijanti B nalaza vještaka, nije osnovano iz razloga što takvo postupanje tuženog nije na štetu apelantkinja u situaciji kada je tuženi u prethodnim godinama imao iskazane deficite u budžetu. Kantonalni sud je naveo da su paušalne žalbene tvrdnje apelantkinja da tuženi svim korisnicima budžeta, koji su ostvarili pravo na regres za utužene godine, nije isplaćivao naknadu u jednakim iznosima, te da su stoga i apelantkinje dovedene u neravnopravan položaj u odnosu na ostale korisnike budžeta, iz razloga što ovu tvrdnu apelantkinje u toku prvostepenog postupka nisu iznosile i samim tim ni dokazivale. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinje se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinje u suštini smatraju da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4776/16 od 1. februara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinje imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman