Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1421/17 (M. J.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1421/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1421/17, rješavajući apelaciju Marice Jurić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Marica Jurić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 165605 13 Gž od 13. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marica Jurić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Živinica, koju zastupa Husein Salkanović, advokat iz Živinica, podnijela je 11. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 165605 13 Gž od 13. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 165605 13 P od 12. jula 2013. godine u dijelu u kojem je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (Bosna sunce osiguranje d.d. Sarajevo, Podružnica Tuzla) da joj na ime dijela osigurane sume po polici osiguranja na ime trajnog invaliditeta od 4% iz nezgode od 26. jula 2010. godine isplati određeni novčani iznos, dok je u dijelu odluke o troškovima postupka prvostepena presuda preinačena na način da se utvrđuje da troškovi apelantkinje u prvostepenom postupku iznose 120,00 KM, a troškovi tuženog 842,40 KM, te da se dosljedno tome apelantkinja obavezuje naknaditi troškove prvostepenog postupka tuženom u iznosu od 722,40 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je Općina Živinice, kao ugovarač osiguranja, a čiji je zaposlenik u vrijeme štetnog događaja bila apelantkinja, potpisivanjem police osiguranja od nezgode zaključila Ugovor o osiguranju od 30. maja 2011. godine sa tuženim, kao osiguravateljem. Dalje je navedeno da se predmetnim ugovorom tuženi obavezao da će ako se dogodi osigurani slučaj, osiguranicima isplatiti u okviru osigurane sume novčani iznos u skladu sa Uslovima za osiguranje osoba od posljedica nezgode (u daljnjem tekstu: Uslovi) i Tablicama za određivanje postotka trajnog invaliditeta kao posljedice nesretnog slučaja (u daljnjem tekstu: Tablice), kao sastavnim dijelovima ugovora. Kantonalni sud je naveo da je apelantkinja 26. jula 2011. godine na radnom mjestu pala sa četvrtog stepenika i zadobila povredu glave i desnog ramena. Takođe, Kantonalni sud je naveo da iz medicinske dokumentacije, kao i nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke i usmenog iskaza vještaka proizilazi da je apelantkinja usljed povređivanja zadobila iščašenje desnog ramenog zgloba, ograničenje pokreta u desnom ramenu, nagnječenje glave i organski efektivni poremećaj. Isto tako, Kantonalni sud je naveo da zbog ograničenosti pokreta ruke lakog stepena za do 1/3 vještak je našao da prema tački 115. pod a) Tablica od 10. januara 2007. godine, kod apelantkinje postoji invaliditet od 2%. Kantonalni sud je ukazao da nisu osnovani apelantkinjini prigovori da prilikom određivanja procenta invaliditeta vještak nije koristio Tablice koje su bile važeće u vrijeme izrade nalaza i mišljenja, odnosno od 11. maja 2012. godine i prema kojima umanjenje pokretljivosti ruke do 1/3, komparirana sa zdravom, iznosi do 5%. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju na polici osiguranja od nezgode konstatovano da Uslovi i Tablice predstavljaju sastavni dio police. Kantonalni sud je naveo da je predmetni ugovor zaključen sa važenjem od 28. maja 2011. godine do 24:00 sata do 28. maja 2012. godine do 24:00 sata, zbog čega se na taj ugovor, kao njegovi sastavni dijelovi imaju primijeniti odredbe Uslova i Tablica koji su bili na snazi u vrijeme njegovog zaključenja, budući da polica ne sadrži klauzulu o promjenjivosti Uslova i Tablica (odredbe člana 902. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima). Shodno tome, Kantonalni sud je ukazao da sastavni dio predmetnog ugovora mogu biti samo Tablice od 10. januara 2007. godine, a ne Tablice od 11. maja 2012. godine na čemu insistira apelantkinja, iz razloga što ove Tablice nisu bile na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da prema podacima spisa slijedi da je tuženi, nakon podnošenja tužbe, apelantkinji isplatio iznos od 1.600,00 KM, a kako je u tužbi kao vrijednost spora označen iznos od 3.200,00 KM, to je pravilno prvostepeni sud zaključio da je tuženi, kasneći sa predmetnom isplatom, apelantkinji prouzrokovao troškove sastava tužbe po kvalifikovanom punomoćniku u iznosu od 240,00 KM, te kako je nakon podnošenja tužbe isplatio apelantkinji polovinu traženog iznosa, to je apelantkinja u odnosu na preduzetu radnju sastava tužbe uspjela sa 50%. Imajući u vidu da je apelantkinja tokom postupka istrajavala na tužbenom zahtjevu da joj po osnovu invaliditeta od 4% pripada šteta po osnovu ugovornog osiguranja, zanemarujući pri tome da joj je tuženi nakon podnošenja tužbe isplatio naknadu po osnovu invaliditeta od 2%, koliki procent je i utvrđen, Kantonalni sud je naveo da je apelantkinja prouzrokovala sve dalje troškove postupka koji su nastali nakon izvršene uplate iznosa od 1.600,00 KM. Kantonalni sud je naveo da u skladu sa odredbama člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku, tuženom pripadaju troškovi postupka u cjelokupnom (100%) iznosu od 842,40 KM, te da se po principu procesnog prebijanja troškova tuženog oduzimaju troškovi apelantkinje u iznosu od 120,00 KM, tako da je apelantkinja dužna tuženom nadoknaditi dio troškova u iznosu od 722,40 KM. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Tablice koje su važila na dan izrade nalaza vještaka, kao i da su redovni sudovi pogrešno dosudili troškove postupka na štetu apelantkinje.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantkinjinim navodima (kojima je ukazivala na to da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Tablice koje su važila na dan izrade nalaza vještaka), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, dao jasno obrazloženje u pogledu odluke o troškovima postupka, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman