Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1600/17 (T.M.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nasljedstvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ostavinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1600/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1600/17, rješavajući apelaciju T. M., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela T. M.

protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 O 039920 16 Gž od 20. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. T. M. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnijela je 25. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 O 039920 16 Gž od 20. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina žalba i potvrđeno predmetno rješenje o nasljeđivanju.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u toku postupka za raspravljanje zaostavštine, prvostepeni sud utvrdio šta čini zaostavštinu ostavioca (Z. M. – apelantičin suprug) u smislu člana 2. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju, te je utvrđen krug zakonskih nasljednika (uključujući i apelanticu) koji su pozvani na nasljeđe u smislu člana 11. stav 1. i člana 12. Zakona o nasljeđivanju. Okružni sud je konstatovao da u toku postupka apelantica (kao nasljednica) nije isticala razloge koje ističe u žalbi tvrdeći da bi raspolaganjem zaostavštine, na način kako je to utvrdio prvostepeni sud, ista bila dovedena u krizu i oskudicu, a da ostali nasljednici pored imovinskog stanja nisu bez sredstava za život i bez imovine i da su sposobni za rad. Okružni sud je naveo da bi sud mogao o takvim tvrdnjama apelantice raspravljati, da je ista zahtjev za povećanje nasljednog dijela supružnika iz člana 25. Zakona o nasljeđivanju, morala istaći u toku vođenja ostavinskog postupka. Okružni sud je ukazao da apelantica u toku postupka nije osporavala pravo na nasljeđivanje ostalim nasljednicima, već je predlagala samo način diobe nekretnina koje predstavljaju zaostavštinu ostavioca a koji prijedlog ostali nasljednici nisu prihvatili. Okružni sud je konstatovao da iz zapisnika koji je sačinjen prilikom raspravljanja zaostavštine proizlazi da se apelantičin punomoćnik izjasnio da ne osporava ostalim nasljednicima pravo na nasljeđe, već da je njen prijedlog da se izvrši dioba zaostavštine na način da njoj pripadne stan a njima zemljište u Bihaću, te ukoliko se ostali nasljednici ne slože da sud donese odluku prema stanju spisa. Okružni sud je naglasio da apelantica u toku postupka nije tražila izdvajanje zaostavštine po bilo kom osnovu, niti je isticala svoje loše materijalno stanje odnosno da bi na način kako je raspoređena imovina ista bila dovedena u krizu i oskudicu. Okružni sud je konstatovao da Ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je dostavljen uz žalbu, zaključen između M. M. kao primaoca izdržavanja i Z. M. (ostavilac) kao davaoca izdržavanja 23. jula 2001. godine, te da predmetnim ugovorom imovina nije prenesena na apelanticu već na njenog supruga Z. M., niti je ista ugovorna strana. Okružni sud je zaključio da su nasljednici iza Z. M. (ostavioca) lica koja je pravilno prvostepeni sud naznačio u pobijanom rješenju, tako da predmetni ugovor nema nikakvog uticaja na pravilnost pobijanog rješenja o nasljeđivanju.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1600/17 (T.M.) | Sudska praksa | Aktio