Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1528/17 (M. Đ. i P. K.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1528/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1528/17, rješavajući apelaciju Milke Đonlagić i Predraga Krsmanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Milka Đonlagić i Predrag Krsmanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 069010 14 Rev od 31. januara 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milka Đonlagić i Predrag Krsmanović (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja i drugoapelant ili apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 20. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 069010 14 Rev od 31. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 P 000842 13 Gž od 15. novembra 2013. godine kojom je, pored ostalog, odbijena žalba apelanata i potvrđena Presuda Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 069010 11 P od 19. aprila 2013. godine u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev prvoapelantkinje da joj Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime neisplaćenog toplog obroka, na ime troškova prevoza na posao i sa posla i za cjelokupno potraživanje po osnovu manje isplaćene plaće za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose, kao i tužbeni zahtjev drugoapelanta u dijelu u kojem je tražio da mu tuženi na ime neisplaćenog toplog obroka i za cjelokupno potraživanje po osnovu manje isplaćene plaće za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose, dok su preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtjevi apelanata odbijeni.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su apelanti u utuženom periodu radili kao sudije Kantonalnog suda u Tuzli. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su plate i naknade sudija i tužilaca u Federaciji BiH regulisane Zakonom o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH, te da su u tom zakonu navedene naknade na koje sudije i tužioci u Federaciji BiH imaju pravo. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da u periodu od 27. marta 2008. do 27. marta 2012. godine (utuženi period) navedenim zakonom nije bilo regulisano da sudije i tužioci imaju pravo na naknadu za prevoz i naknadu za ishranu u toku rada. Takođe, Vrhovni sud je naveo da odredbe Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH nisu upućivale na primjenu drugih propisa u pogledu tih naknada, dok je odredbama člana 17. ovog zakona propisano da odredbe sadržane u drugim zakonima, propisima ili odlukama Federacije BiH koje su u suprotnosti sa odredbama ovog zakona prestaju da važe sa danom stupanja na snagu ovog zakona. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je Odlukom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine utvrđeno da Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH koji se odnosi na naknade (među kojima i naknade za troškove ishrane i prevoza na posao i sa posla) sudija, tužilaca i stručnih saradnika nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da ni jedna odredba materijalnog prava nije propisivala da sudije imaju pravo na naknadu troškova prevoza i troškova ishrane. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da se odredbe GKU za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH ne primjenjuju na sudije, jer sudije nisu službenici. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo, odredbe čl. 2, 4, 10. i 49. Zakona o porezu na dohodak, kada su odbili zahtjev apelanata za isplatu s osnova umanjenja plate zbog obračunatog poreza na dohodak, dok revizija u tom dijelu iznosi stav da je obračunom poreza na dohodak, plata apelanata umanjena kršenjem ustavne zabrane o umanjenju plata sudijama propisanom Amandmanom CVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno tumačio odredbe Zakona o porezu na dohodak kojima su regulisana pitanja ko je obveznik poreza u Federaciji BiH, koji se dohoci oporezuju, ko vrši obračun, obustavu i uplatu akontacije poreza na dohodak. Vrhovni sud je ukazao da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o ustavnom pitanju koje je postavio Kantonalni sud u Sarajevu, Presudom broj U-12/14 od 9. decembra 2014. godine utvrdio da odredbe čl. 4, 9, 10. stav 1. i čl. 27. Zakona o porezu na dohodak nisu u nesaglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je Vrhovni sud propustio da na savjestan i temeljit način cijeni sve činjenice koje su od značaja za donošenje pravilne i na zakonu zasnovane odluke. Apelanti u suštini smatraju da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud, smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je ista i slična činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP-4148/12, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda ( vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4148/12 od 17. juna 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1528/17 (M. Đ. i P. K.) | Sudska praksa | Aktio