Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3230/17 (Z. H.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivično djelo
  • Kazna
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3230/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3230/17, rješavajući apelaciju Zijada Hadžifejzovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zijad Hadžifejzović protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 023538 17 Kž 2 od 22. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Hadžifejzović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Senka Nožica i Mirela Kanlić, advokati iz Sarajeva, podnio je 28. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 023538 17 Kž 2 od 22. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja, kojim je kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, izrečena apelantu pravosnažnom presudom od 3. novembra 2016. godine, zamijenjena novčanom kaznom u iznosu od 24.000,00 KM.

2. U obrazloženju prvostepenog rješenja, prvostepeni sud je naveo da je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uvjeti za zamjenu izrečene kazne zatvora novčanom kaznom, s obzirom da je apelantu presudom od 3. novembra 2016. godine izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, te da je sam apelant podnio zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom, čime su ispunjeni propisani uvjeti za primjenu odredbe 42a. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH). Prvostepeni sud je ukazao da kako su članom 42a. stav 2. KZ BiH predviđena dva modela zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, može se zaključiti da je zakonodavac predvidio da se prioritetno novčana kazna utvrđuje na osnovu dnevnih iznosa, dok se novčana kazna u određenom iznosu izriče tek ukoliko se dnevni iznos na može odrediti. Prvostepeni sud je istakao da u smislu odredbe 46. stav 6. KZ BiH, podatke na osnovu kojih će se utvrditi visina dnevnog iznosa osigurava optuženi, a ako Sudu nisu poznate okolnosti bitne za određivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne, da se novčana kazna izriče u određenom iznosu. Dakle, prvostepeni sud je pojasnio da sud utvrđuje da li su poznate sve okolnosti bitne za određivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne, a ako to nije moguće i ako ne postoji pouzdan osnov za utvrđivanje novčane kazne u dnevnim iznosima, novčanu kaznu će izreći u određenom iznosu. Prvostepeni sud je naveo da u konkretnom slučaju cijeni činjenicu da je apelant podnio zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom, a da to upućuje na zaključak da isti raspolaže određenim materijalnim sredstvima iz kojih bi mogao izdvojiti sredstva za plaćanje novčane kazne, posebno imajući u vidu apelantovu izjavu u toku postupka da je srednjeg imovnog stanja, no da je s druge strane zahtjev usmjeren u cilju određivanja modela novčane kazne po dnevnom iznosu. Prvostepeni sud je ukazao da bi bio u mogućnosti odlučiti o tako postavljenom apelantovom zahtjevu, u kome se predlaže model određivanja novčane kazne po dnevnom iznosu, da je bilo neophodno dostaviti detaljne podatke koji su relevantni za utvrđivanje imovnog stanja apelanta, jer se radi o modelu koji se prilagođava materijalnim prilikama osuđenog lica. Prvostepeni sud je ocijenio da, u konkretnom slučaju, dostavljena dokumentacija ne predočava sve okolnosti iz kojih se može sagledati sveukupnost materijalnih prilika apelanta. Naime, prvostepeni sud je pojasnio da se većina dokumentacije odnosi na porodične prilike apelanta, posebno medicinska dokumentacija koja se odnosi na zdravstveno stanje malodobnog djeteta, zbog čega je prema ocjeni prvostepenog suda, jedini pouzdan način utvrđivanja novčane kazne da utvrdi istu u određenom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da apelantov zahtjev jeste bio upravljen na zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom u dnevnim iznosima, međutim da je prvostepeni sud odlučujući o predmetnom zahtjevu cijenio stanje u spisu i priloženu dokumentaciju, te da je po osnovu iste ispravno zaključio da se predmetnom zahtjevu može udovoljiti na način da se jedan dan izrečene kazne zatvora izjednači sa određenim iznosom od 100,00 KM, koji je predviđen istom zakonskom odredbom (42a. stav 2. KZ BiH), po osnovu koje je i tražena zamjena. Dakle, Sud BiH je ukazao da je apelantu omogućeno da zamjeni kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci novčanom kaznom u određenom iznosu i da isti ima mogućnost da novčanu kaznu plati i djelimično, u kojem slučaju bi se kazna zatvora izvršila srazmjerno iznosu koji nije plaćen, onako kako je i propisano odredbom člana 42a. stav 3. KZ BiH. Sud BiH je istakao da u slučaju da apelantu ne odgovara da novčanu kaznu uplati u ostavljenom roku po modelu kako je i određeno pobijanim rješenjem, da će sud će svakako donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4568/16 od 11. januara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3230/17 (Z. H.) | Sudska praksa | Aktio