Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3578/15 (B. M.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3578/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3578/15, rješavajući apelaciju Branislavke Milašinović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Branislavke Milašinović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 008960 13 Uvp od 30. aprila 2015. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantkinji Branislavki Milašinović u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantkinji Branislavki Milašinović zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Branislavke Milašinović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 008960 13 Uvp od 30. aprila 2015.

godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 008960 12 U od 25. decembra 2012. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-03/4-1-2- 562-69/2011 od 31. januara 2012. godine i Rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banja Luka broj 06-562- 171/2008 od 29. aprila 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Branislavka Milašinović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 20. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 008960 13 Uvp od 30. aprila 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 008960 12 U od 25. decembra 2012. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-03/4-1-2-562-69/2011 od 31. januara 2012. godine i Rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 06-562- 171/2008 od 29. aprila 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Ministarstva i Odjeljenja zatraženo je 5. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Ministarstvo i Odjeljenje su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 12. do 29. juna 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Tok postupka

5. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je, odlučujući o zahtjevu koji je apelantkinja podnijela 3. jula 2008. godine, Odjeljenje donijelo Rješenje broj 06-562-171-/08 od 4. jula 2008. godine kojim je odbijen njen zahtjev za priznavanje statusa porodice poginulog borca i prava na porodičnu invalidninu po osnovu poginule kćerke Zore Milašinović (u daljnjem tekstu: Z.M.), pripadnice oružanih snaga bivše JNA.

6. Odlučujući o žalbi koju je apelantkinja podnijela protiv navedenog rješenja Odjeljenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 16-562-6521/08 od 23. jula 2009. godine kojim je usvojilo žalbu, poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo na ponovni postupak uz uputu prvostepenom organu da od Odjeljenja za vojne evidencije pri tom organu zatraži reviziju priloženog uvjerenja o okolnostima stradanja Z.M. kojom će se na pouzdan način utvrditi sve činjenice bitne za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja.

7. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je, postupajući po uputama iz navedenog rješenja Ministarstva, Odjeljenje dopisom broj 06-560-171/08 od 14. avgusta 2009. godine zatražilo od prvostepenog organa za vojne evidencije reviziju uvjerenja o okolnostima pogibije Z.M.

8. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je Odjeljenje nakon toga donijelo zaključak broj 06-562-171/08 od 17. avgusta 2009. godine o prekidu predmetnog postupka. Osporene odluke

9. Odjeljenje je Rješenjem broj 06-562-171/2008 od 29. aprila 2011. godine nastavilo postupak prekinut zaključkom broj 06-562-171/08 od 17. avgusta 2009. godine (stav 1 izreke rješenja) i odbilo kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za priznavanje statusa člana porodice poginulog borca i prava na porodičnu invalidninu po osnovu pogibije kćerke Z.M., pripadnice oružanih snaga bivše JNA (stav 2 izreke rješenja).

10. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je uvjerenjem Ministarstva broj 16-03/5- 3-835-2071-/09 od 4. aprila 2011. godine potvrđeno da je Z.M. poginula 26. oktobra 1991. godine u kafe-baru „Kamin“ u Drakseniću prilikom nestručnog rukovanja streljačkim oružjem njenog saborca i da pogibija nije vezana za vršenje vojne dužnosti. Ocijenivši da je u konkretnom slučaju nesporna činjenica da je Z.M. u momentu pogibije bila pripadnik oružanih snaga, ali da je smrt Z.M. nastupila pod takvim okolnostima koje nisu vezane za vojnu službu, Odjeljenje je odlučilo kao u izreci, jer je zaključilo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 11 stav 1 i člana 61 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca).

11. Apelantkinja je podnijela žalbu protiv rješenja Odjeljenja koju je Ministarstvo odbilo kao neosnovanu Rješenjem broj 16-03/4-1-2-562-69/2011 od 31. januara 2012. godine.

12. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja utvrdilo da je prvostepeno rješenje pravilno, ali iz drugih razloga u odnosu na one razloge koji su navedeni u obrazloženju tog rješenja. Naime, Ministarstvo je ukazalo da je Rješenjem Odjeljenja broj 06-562-219/2003 od 9. juna 2003. godine, donesenim u ponovljenom postupku po službenoj dužnosti u istom predmetu, ukinuto Rješenje Sekretarijata za boračko-invalidsku zaštitu i zaštitu žrtava rata Grada Banja Luka broj 05-562-13/95 od 31. avgusta 1998. godine (kojim je apelantkinji bilo priznato pravo na porodičnu invalidninu po osnovu smrti kćerke Z.M., pripadnice oružanih snaga bivše SFRJ) i odbijen je apelantkinjin zahtjev za priznavanje prava na porodičnu invalidninu kao neosnovan uz obrazloženje da smrt Z.M. nije nastupila kao posljedica učešća u oružanoj akciji, odnosno oružanoj borbi, što je predstavljalo uslov za udovoljavanje tom zahtjevu u smislu tada važećeg zakona. Konstatujući da apelantkinja nije koristila pravni lijek protiv tog rješenja, koje je postalo konačno i pravosnažno, Ministarstvo je zaključilo da je povodom istog apelantkinjinog zahtjeva već donesena konačna i pravosnažna odluka. Utvrdivši da je apelantkinja 3. jula 2008. godine podnijela novi zahtjev za ostvarivanje statusa i prava po istom osnovu, odnosno da novopodneseni zahtjev zasniva na istom činjeničnom i pravnom osnovu i istim dokazima povodom kojih je već jednom pravosnažno riješeno, Ministarstvo je zaključilo da se nisu stekli uslovi za pokretanje postupka, zbog čega je prvostepeni organ taj zahtjev trebalo da odbaci shodno odredbi člana 113 stav 2 Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP).

13. Ministarstvo je, takođe, ukazalo da su članom 11 stav 1 Zakona o pravima boraca bili na isti način propisani uslovi za sticanje statusa porodice poginulog borca i to da je smrt lica, po kojem osnovu članovi porodice izvode pravo, nastupila pod okolnostima iz člana 2 stav 1 istog zakona (da je smrt pripadnika oružanih snaga SFRJ nastupila prilikom učestvovanja u oružanim akcijama, odnosno oružanoj borbi). Ministarstvo je konstatovalo da vršenje vojne dužnosti, u smislu Zakona o vojsci, kao širi pojam, ne predstavlja okolnosti iz člana 2 stav 1 Zakona o pravima boraca, već okolnosti iz člana 2 stav 1 tač. 2 i 3 istog zakona i odnosi se na pripadnike oružanih snaga Republike Srpske sa vojnim angažovanjem poslije 19. maja 1992. godine.

14. Apelantkinja je podnijela tužbu protiv rješenja Ministarstva, koju je Okružni sud odbio kao neosnovanu Presudom broj 11 0 U 008960 12 U od 25. decembra 2012. godine.

15. Okružni sud je u obrazloženju presude ukazao da je u konkretnom slučaju ključna činjenica to što je rješenjem prvostepenog organa od 9. juna 2003. godine ukinuto rješenje kojim je apelantkinji priznat status člana porodice poginulog borca, a kako je to i Ministarstvo pravilno uočilo. Pri tome Okružni sud je konstatovao da je apelantkinja rješenje prvostepenog organa od 9. juna 2003. godine primila 26. juna 2003. godine, što apelantkinja i ne spori (a u spisu se nalazi uredno potpisana dostavnica), te da protiv tog rješenja nije podnosila žalbu iako je u istom rješenju stajala uredna pravna pouka, pa je navedeno rješenje postalo konačno i pravosnažno, što u suštini znači da je o apelantkinjinom zahtjevu odlučeno konačnim i pravosnažnim upravnim aktom. Okružni sud je istakao da je u tom smislu pravilan stav Ministarstva da je novopodneseni zahtjev apelantkinje prvostepeni organ trebalo da odbaci u smislu člana 113 stav 2 ZUP-a, jer nema uslova da se ponovo raspravlja o zahtjevu koji je pravosnažno riješen, a ne da odbije taj zahtjev. Međutim, ocijenivši da su pravne posljedice obje ove odluke iste za stranku, Okružni sud je zaključio da je Ministarstvo osporenim aktom pravilno potvrdilo rješenje prvostepenog organa.

16. Okružni sud je istakao da u tom smislu nije bilo potrebe da se Ministarstvo u obrazloženju osporenog akta bavi tumačenjem pojma „vršenje vojne dužnosti". Takođe, Okružni sud je istakao da se time ne može baviti ni apelantkinja, budući da je sve primjedbe vezane za zaključke o okolnostima pogibije Z.M. mogla i morala osporavati žalbom protiv odluke prvostepenog organa od 9. juna 2003. godine, a koju nije izjavila, pri čemu je ne može „opravdati" okolnost da je neuka stranka, jer ju je prvostepeni organ uredno poučio o pravu na žalbu. Takođe, Okružni sud je ukazao da se ne može prihvatiti ni apelantkinjin navod da njen zahtjev od 3. jula 2008. godine nije novi zahtjev (u istoj upravnoj stvari), nego prijedlog za ponavljanje upravnog postupka, jer to ne odgovara stanju spisa. Naime, Okružni sud je naveo da zahtjev od 3. jula 2008. godine nije naslovljen kao prijedlog za ponavljanje postupka, niti iz njegovog sadržaja proizilazi da apelantkinja traži ponavljanje postupka iz nekog od razloga taksativno navedenih u članu 234 stav 1 tačka 1 do 11 ZUP-a, budući da nijedan od tih razloga nije pomenula u tom podnesku, a ni u žalbi izjavljenoj na prvostepenu odluku. Okružni sud je ukazao da je apelantkinja u zahtjevu samo navela da su joj prava ukinuta rješenjem od 9. juna 2003. godine, te molila da se postupak „ponovo pravilno sprovede", ne navodeći nijedan konkretan zakonski razlog za ponavljanje upravnog postupka, a te razloge nije navela ni u tužbi.

17. Apelantkinja je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koji je Vrhovni sud odbio Presudom broj 11 0 U 008960 13 Uvp od 30. aprila 2015. godine.

18. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ocijenio da se apelantkinja u zahtjevu neosnovano pozivala na povrede postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer je nižestepeni sud, kao i Ministarstvo u osporenom aktu, pravilno zaključio da je apelantkinja podnijela novi zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu invalidninu, a da je prethodno o takvom zahtjevu već pravosnažno odlučeno rješenjem od 9. juna 2003. godine, koje nije pobijala, zbog čega je trebalo apelantkinjin zahtjev odbaciti primjenom odredbe člana 113 stav 2 ZUP-a. Vrhovni sud je, takođe, konstatovao da se apelantkinja neosnovano pozvala da je njen zahtjev od 3. jula 2008. godine trebalo smatrati prijedlogom za obnovu postupka, jer to ne proizilazi iz sadržaja tog zahtjeva u kome nije naveden nijedan od razloga za ponavljanje postupka iz člana 234 stav 1 tač. 1-11 ZUP-a. Vrhovni sud je ukazao da ni iz podnesene žalbe protiv prvostepenog rješenja od 29. aprila 2011. godine ne proizilazi da je apelantkinja tražila obnovu postupka. Pri tome Vrhovni sud je ukazao da nije od uticaja pozivanje apelantkinje na odredbu člana 100 Zakona o pravima boraca i na rok u kome se može podnijeti zahtjev za obnovu postupka, jer se iz navedenog može zaključiti da prijedlog za obnovu postupka nije podnesen, već se radi o novom zahtjevu za ostvarivanje prava o kome je pravosnažno odlučeno. Pored toga, zaključio je da ni apelantkinjini prigovori koji se odnose na pogrešnu primjenu odredaba Zakona o pravima boraca i Zakona o vojsci, a na osnovu kojih su utvrđene okolnosti pogibije Z.M., kod ovakvog stanja stvari ne mogu dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude i osporenog akta.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelacioni navodi se svode na tvrdnju da obrazloženja osporenih odluka ne zadovoljavaju standarde člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da je tim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo i da je pogrešan stav drugostepenog organa uprave da se u konkretnom slučaju radi o pravosnažno okončanoj stvari. Pored toga, apelantkinja tvrdi da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

b) Odgovori na apelaciju

20. Vrhovni sud navodi da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude tog suda i da smatra da su neosnovani apelantkinjini navodi o povredi prava iz Evropske konvencije, pa predlaže da se apelacija odbije.

21. Okružni sud i Ministarstvo smatraju da su osporene odluke pravilne i zakonite i da njima nije došlo do kršenja apelantkinjinih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

22. Odjeljenje je u odgovoru na apelaciju prezentovalo tok postupka i ukazalo da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantkinjina prava na čiju povredu se poziva u apelaciji.

V. Relevantni propisi

23. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.

Član 113. stav 2.

Ako organ povodom zahteva stranke utvrdi da nema uslova za pokretanje postupka, doneće zaključak o odbacivanju zahteva stranke. Protiv tog zaključka dozvoljena je posebna žalba.

24. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 48.

Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulisana ovim zakonom.

25. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 008960 13 Uvp od 30. aprila 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 26. maja 2015. godine a apelacija je podnesena 20. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelantkinja smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao elementu tog prava. Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)

A. U odnosu na osporene odluke

33. Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak pokrenut apelantkinjinim zahtjevom za priznavanje statusa člana porodice poginulog borca i prava na porodičnu invalidninu, dakle, da se odnosi na predmet građanskopravne prirode, pa apelantkinja u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3604/07 od 25. februara 2010. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

34. Iz apelacionih navoda u suštini proizilazi da apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava i zbog toga što obrazloženja tih odluka ne zadovoljavaju standarde člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

35. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, suprotno apelantkinjinom mišljenju, proizilazi da su redovni sudovi i drugostepeni organ uprave dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona bila na štetu apelantkinje budući da kao nesporno proizilazi da je o apelantkinjinom pravu odlučeno Rješenjem Odjeljenja broj 06-562-219/2003 od 9. juna 2003. godine (kojim je odbijen apelantkinjin zahtjev za priznavanje prava na porodičnu invalidninu kao neosnovan), koje apelantkinja, kako to proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka, nije osporavala (nije izjavljivala žalbu), pa stoga nema proizvoljnosti u obrazloženjima osporenih odluka da je to rješenje postalo konačno i pravosnažno. Ustavni sud zapaža da apelantkinja u apelaciji u suštini ponavlja navode koje je već iznosila u postupku u kojem su donesene osporene odluke, a kojima su se redovni sudovi očitovali i dali jasne, precizne i argumentovane razloge zbog čega ti navodi nisu mogli uticati na donošenje drugačije odluke. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima su drugostepeni organ uprave i redovni sudovi utemeljili svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u njihovom postupanju i smatra da su obrazloženja tih odluka u skladu sa standardima člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

37. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani u ovom dijelu.

B. U odnosu na suđenje u razumnom roku

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

39. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantkinjinim zahtjevom od 3. jula 2008. godine, te da je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 008960 13 Uvp od 30. aprila 2015. godine. Iz navedenog proizilazi da je cjelokupan postupak trajao šest godina i skoro 10 mjeseci, i to je period koji će Ustavni sud ispitati sa aspekta donošenja odluke u razumnom roku.

Analiza razumnosti trajanja postupka

40. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud smatra, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo razmotriti, te obim dokaznog postupka, da se u konkretnom slučaju može govoriti o jednostavnom predmetu. Ustavni sud dalje zapaža da iz činjenica predmeta ne proizilazi ništa što bi ukazivalo da je apelantkinja svojim ponašanjem doprinijela trajanju predmetnog postupka. Pri tome Ustavni sud zapaža da je predmetna pravna stvar od velikog značaja za apelantkinju s obzirom da se radi o zahtjevu za priznavanje statusa porodice poginulog borca i prava na porodičnu invalidninu. U odnosu na ponašanje organa uprave, Ustavni sud zapaža da su se u konkretnom postupku pred organima uprave vodila dva seta postupka, i to zbog razloga koji se ne mogu staviti na teret apelantkinji, pri čemu je Ministarstvo u prvom setu postupka odluku o žalbi donijelo u roku dužem od godinu dana, a što je sve svakako doprinijelo ukupnoj dužini trajanja tog postupka. U odnosu na ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud odluku o apelantkinjinoj tužbi protiv rješenja drugostepenog organa uprave donio u roku od nekoliko mjeseci, ali da je Vrhovni sud odluku o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda donio tek nakon više od dvije godine, pri čemu u odgovoru na apelaciju nije dao nikakve razloge za svoje nepostupanje u tako dugom vremenskom roku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne ispunjava kriterijume razumnog roka, a za šta odgovornost snose organi uprave i Vrhovni sud pred kojima se postupak najduže i vodio.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantkinjinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

42. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da „uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTSBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.

43. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2907/16. Zbog istih razloga, i ova se odluka, takođe, dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

44. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

45. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantkinji treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 2907/16 preduzeti efikasne mjere radi sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedene apelantkinje, tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

46. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište sudova, odnosno organa uprave pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantkinji zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je predmetni postupak koji je od velikog značaja za apelantkinju trajao šest godina i skoro 10 mjeseci, pri čemu organi uprave i Vrhovni sud nisu ponudili razloge koji bi eventualno mogli opravdati takvu dužinu postupka.

48. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su u osporenim odlukama dati jasni i logične razlozi u pogledu činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

49. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3578/15 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio