Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1853/17 (S. K. i M. T.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1853/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1853/17, rješavajući apelacije Stjepana Kostića i Milorada Tomića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Stjepan Kostić protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Mal 044908 16 Gž od 3. aprila 2017. godine i Milorad Tomić protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Mal 044302 16 Gž od 3. aprila 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1853/17

1. Stjepan Kostić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je 12. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 Mal 044908 16 Gž od 3. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da se obaveže tužena (Republika Srpska – Vlada Republike Srpske) da mu na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos.

AP-1864/17

2. Milorad Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je 12. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 92 0 Mal 044302 16 Gž od 3. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da se obaveže tužena (Republika Srpska – Vlada Republike Srpske) da mu na ime naknade materijalne štete nastale zbog neizvršenja rješenja o izvršenju (bliže opisanog u izreci osporene odluke) isplati određeni novčani iznos.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1853/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

4. U obrazloženju osporenih odluka Okružni sud je naveo da je predmet konkretnih sporova zahtjev apelanata da im tužena na ime naknade materijalne štete zbog neblagovremenog dostavljanja rješenja o izvršenju (bliže opisanih u osporenim odlukama) na evidentiranje i naplatu nadležnoj banci isplati određene novčane iznose. Okružni sud je istakao da prema odredbi člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske, svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlaštenja. Okružni sud je dalje naveo da je odredbom člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisana odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ trećem licu u vršenju ili u vezi vršenja svojih funkcija. Okružni sud je ukazao da su pretpostavke da bi apelanti mogli osnovano tražiti naknadu štete - da je šteta nastala i da je ista posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada službenog lica ili organa koji obavlja određenu službu odnosno djelatnost. Okružni sud je pojasnio da se nezakonit rad manifestuje, prije svega, kao postupanje protivno zakonu, drugom propisu i opštem aktu ili pak u propuštanju da se zakon drugi propis i opšti akt primjeni, ali sa voljom ili pristankom da se trećem nanese šteta. Okružni sud je naglasio da bez postojanja tog voljnog elementa da se trećem nanese šteta, ne bi se moglo prihvatiti postojanje nezakonitog rada, pa samim tim neće postojati ni odgovornost službenog lica ili organa odnosno organizacije koja vrši javna ovlaštenja, samo zato što su postupili protivno propisu ili su propustili da propis primjene. Okružni sud je konstatovao da kod činjenice da je po prijedlogu tražioca izvršenja (apelanata) koji su podneseni na osnovu izvršnih isprava (pravosnažnih presuda), određeno izvršenje rješenjima o izvršenju, te da je izvršni sud postupio u skladu sa odredbama člana

166. Zakona o izvršnom postupku kojim se propisuje postupak izvršenja na potraživanju po računu kod banke, po ocjeni Okružnog suda u toj situaciji postupanje izvršnog suda se ne može definisati kao nezakonit rad. Okružni sud je istakao da s druge strane to što su prijedlozi za izvršenje podnijeti prvostepenom sudu, a rješenja o izvršenju donijeta nakon određenog vremena (AP-1853/17 nakon tri mjeseca, odnosno AP-1864/17 nakon skoro 11 mjeseci) po ocjeni Okružnog suda ne može se smatrati kao nepravilan rad koji se manifestuje kao činjenje ili nečinjenje koje je protivno uobičajenim ili propisanim načinom obavljanja djelatnosti, budući da u konkretnim slučajevima nije utvrđeno da postoji volja ili pristanak da se time oštete prava ili interesi trećeg lica u konkretnim slučajevima apelanata, a da bez postojanja tog voljnog elementa ne bi imalo za posljedicu postojanje odgovornosti za štetu. Pored naprijed navedenog, Okružni sud je ukazao da iz sadržaja izvršnih spisa (bliže opisanih u osporenim odlukama) proizlazi da je određenim rješenjima prekinut postupak izvršenja (u oba predmeta) iz razloga što je nad izvršenikom Rješenjem Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu od 3. maja 2014. godine otvoren stečajni postupak. Okružni sud je naveo da prema odredbi člana 60. Zakona o stečajnom postupku, stečajni povjerioci mogu svoja potraživanja prema stečajnom dužniku ostvariti samo u stečajnom postupku, pa da su stoga apelanti, a u skladu sa odredbom člana 50. stav 1. istog zakona, a kako je to navedeno u rješenju o otvaranju stečajnog postupka, mogli u roku od 30 dana da prijave kod stečajnog suda svoja potraživanja u skladu sa članom 115. istog zakona. Imajući u vidu naprijed navedeno, te navedene odredbe Zakona o stečajnom postupku i postavljeni tužbeni zahtjev apelanata kojim se traži naknada štete u vidu isplate duga po pravosnažnim presudama (na osnovu kojih su pokrenuli izvršne postupke koji su prekinuti), po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je (u oba slučaja) na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo iz kojih razloga je Okružni sud preinačio prvostepene presude i odbio tužbene zahtjeve apelanata.

Apelacioni navodi

5. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnim slučajevima, a na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1853/17 (S. K. i M. T.) | Sudska praksa | Aktio