Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1349/17 (D.B.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1349/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1349/17, rješavajući apelaciju D. B., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela D. B.

protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 018886 16 U od 22. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. B. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ljiljana Stajić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 7. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 018886 16 U od 22. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijena je apelantičina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS – Bijeljina), kojim je odbijena apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je apelantici prestalo pravo na porodičnu penziju sa 1. januarom 2010. godine.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u obrazloženju prvostepenog upravnog akta navedeno da je postupak ponovnog određivanja porodične penzije pokrenut po službenoj dužnosti primjenom člana 140. Zakona o PIO, u kojem postupku je utvrđeno da je apelantica 1. januara 2010. godine stekla status obavezno osiguranog lica, pa da joj shodno odredbama člana 146. st. 1. i 2. Zakona o PIO prestaje pravo na penziju sa 1. januarom 2010. godine. Okružni sud je istakao da je nesporno da je apelantica pravo na porodičnu penziju ostvarila po „ranijem Zakonu o PIO“, pri čemu joj je u rješenju (kojim joj je utvrđeno pravo na porodičnu penziju) i navedeno da korisnik penzije koji stupi u radni odnos ili počne da obavlja samostalnu djelatnost na osnovu koje je obavezno osiguran na penzijsko i invalidsko osiguranje na teritoriji Republike Srpske ili drugoj državi, dužan o tome obavijestiti Filijalu Banja Luka u roku od osam dana radi obustave isplate penzije. Okružni sud je dalje naveo da je nesporno i da je apelantica prema Uvjerenju Filijale Banja Luka od 21. aprila 2016. godine, o podacima registrovanim u matičnoj evidenciji osiguranika, stupila u obavezno osiguranje počev od 1. januara 2010. godine, imajući u vidu odredbu člana 12. pod d) Zakona o PIO. Okružni sud je ukazao da je navedenom odredbom propisano da je osiguranik samostalne djelatnosti (što se u smislu člana 10. stav 1. tačka

b) tog zakona odnosi na lice koje obavlja samostalnu djelatnost) lice koje obavlja poslove na osnovu ugovora o djelu, autorskog ili drugog ugovora i za izvršeni posao ostvaruje ugovorenu naknadu. Okružni sud je ocijenio da je shodno navedenom potpuno bez osnova pozivanje apelantice da se ona od 1. januara 2010. godine ne nalazi u obaveznom osiguranju, iako je po osnovu obavljanja poslova stečajnog upravnika i ekonomskog vještaka prijavljivana kod tuženog po osnovu obaveznog osiguranja, pa da su u tom smislu bez osnova i ostali tužbeni navodi da ona po tom osnovu nije stupila u obavezno osiguranje, a na šta ne može uticati ni to da li je po tom osnovu i ostvarivala pravo na zdravstveno osiguranje. Okružni sud je istakao da je također nesporno da je članom 93. Zakona o PIO propisano da se pravo na porodičnu penziju obezbjeđuje članu porodice umrlog osiguranika, odnosno korisnika penzije koji nije u obaveznom osiguranju, a da je članom 140. stav 1. istog zakona propisano da je korisnik penzije obavezan da u roku od 30 dana od dana nastanka, tuženom Fondu prijavi svaku činjenicu koja je od uticaja na korištenje odnosno obim prava. Okružni sud je ukazao da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja i prestaju kada u toku korištenja prestanu da postoje uslovi za korištenje tih prava u smislu člana 146. stav 1. Zakona o PIO, koja prava u skladu sa stavom 2. tog člana prestaju od dana prestanka postojanja uslova za ostvarivanje tih prava. Okružni sud je zaključio da je u skladu sa navedenim prvostepenim rješenjem (koje je potvrđeno osporenim aktom) pravilno i utvrđen apelantici prestanak prava na porodičnu penziju, upravo od 1. januara 2010. godine, kada je apelantica i stupila u obavezno osiguranje. Okružni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o retroaktivnoj primjeni materijalnog prava u smislu člana 110. stav 1. Ustava Republike Srpske, jer je upravo navedenom odredbom člana 146. stav 2. Zakona o PIO propisano da ta prava prestaju od dana prestanka postojanja uslova za ostvarivanje prava. Okružni sud je konstatovao da imajući u vidu navedeno, da je bez uticaja i pozivanje apelantice na povredu prava na imovinu, zaštićenog Ustavom Republike Srpske i Ustavom BIH i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i Protokolom broj 1. uz tu konvenciju, kao prava na nediskriminaciju, kao i pozivanje na povredu prava na pravično suđenje, jer je apelantici i omogućeno učešće u postupku, u kojem je ona i izjavljivala žalbu na prvosteneno rješenje, te je i mogla i izvršiti uvid u sve dokaze u upravnom spisu, koje dokaze ona ničim i ne dovodi u sumnju, pa da je tako pravilno prvostepeno rješenje i doneseno po službenoj dužnsoti u skraćenom postupku. Okružni sud je ocijenio da na drugačije odlučivanje ne može uticati ni pozivanje apelantice na odredbe člana 147. Zakona o PIO, kojim je propisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja prestaju u slučaju kada se naknadno utvrdi da nisu bili ispunjeni uslovi za ostavarivanje prava (stav 1), a da pravo u skladu sa stavom 1. tog člana prestaje od dana donošenja rješenja o prestanku prava (stav 3). Okružni sud je pojasnio da se te odredbe odnose na naknadno utvrđivanje da uopšte nisu bili ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava, što u konkretnom i nije slučaj, pa tako da se u konkretnom upravo i primjenjuju odredbe člana 146. stav 1. i 2. tog zakona, kojima je propisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja prestaju kada u toku korištenja prestanu da postoje uslovi za korištenje tih prava.. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u tužbi protiv rješenja tuženog, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1349/17 (D.B.) | Sudska praksa | Aktio