Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5173/15 (J.G.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivično djelo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5173/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5173/15, rješavajući apelaciju J. G. na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija J. G. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 058772 15 Gž od 22. septembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 058772 14 K od 16. juna 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. J. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 20. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 058772 15 Gž od 22. septembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 K 058772 14 K od 16. juna 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužilaštvo) zatraženo je 21. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i Okružno javno tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili periodu od 23. do 29. juna 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 K 058772 14 K od 16. juna 2015. godine, apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Osnovni sud je apelanta za počinjenje navedenog krivičnog djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Naime, Osnovni sud je istakao da je na osnovu iskaza svjedoka M. N., provedenim materijalnim dokazima, uvidom u potvrde o oduzetim predmetima, dokumentaciju o uviđaju i provedenim vještačenjem KTC Banja Luka utvrđeno da je apelant u periodu od marta 2013. do kraja decembra 2013. godine u Bijeljini svjedoku M. N. u tri navrata neovlašćeno prodao opojnu drogu marihuanu, prvi put u količini od oko 50 grama za novčani iznos od 300,00 KM, zatim u količini od oko 25 grama za iznos od 150,00 KM i u količini od oko 50 grama za iznos od 300,00 KM.
7. U vezi sa iskazom svjedoka M. N. Osnovni sud je naveo da je poklonio vjeru njegovim iskazima koje je dao tokom istrage jer je u tim iskazima detaljno opisao na koji način je nabavio opojnu drogu od apelanta, a što se sve slaže i s materijalnim dokazima jer je opojna droga koju je kupio od apelanta i pronađena u svjedokovom stanu prilikom pretresa. Svjedočenje M. N. na glavnom pretresu Osnovni sud nije prihvatio jer je zaključio da je taj iskaz dao s ciljem da pomogne apelantu i da bi ga eventualno spasio od krivične odgovornosti. Naime, svjedok M. N. je na glavnom pretresu tvrdio da je iskaz u istrazi dao pod prisilom, ali na pitanje tužioca da objasni kako i ko ga je na to prisilio, to nije mogao objasniti. Tužilac je svjedoku predočio prvi iskaz koji je dao u istrazi od 22. januara 2014. godine, u kojem je naveo da je prilikom pretresa pronađena njegova droga i da se nalazi u njegovoj kući mjesec dana, a da je prije toga kontaktirao apelanta na njegov mobilni telefon pitajući ga da se vide u gradu, na šta je apelant pristao, dogovorili su se da se nađu u centru grada i dok su sjedili u apelantovom autu od apelanta je poručio da donese 50 grama marihuane, a apelant mu je kući donio marihuanu i tom prilikom mu je platio 300,00 KM. Na pitanje kako su inspektori mogli u izjavi napisati i spomenuti apelanta ako im on to nije rekao, svjedok M. N. je opet ponovio da je to izjavio pod prisilom, ali nije mogao objasniti o kakvoj prisili se radi, pa je odgovorio da je tačno da je naručio 50 grama marihuane i da je apelant rekao da će sutra donijeti marihuanu, a zatim je ponovo naveo da se ne može sjetiti da li je to izjavio. Tužilac je ponovo pitao svjedoka da navede imena inspektora koji su ga saslušavali i da kaže ko ga je prisilio i na koji način, ali svjedok nije mogao odgovoriti. Zatim je tužilac svjedoku predočio i drugi zapisnik iz istrage u kojem je naveo da se u martu ili aprilu 2013. godine našao u teškoj materijalnoj situaciji, da je upoznao apelanta i objasnio mu u kakvoj se materijalnoj situaciji nalazi, a da mu je apelant rekao da ima veće količine marihuane i da mu može dati da zaradi nešto novca, što je prihvatio. Dok su sjedili u apelantovom vozilu, apelant je izvadio kesu u kojoj se nalazila marihuana i rekao da ima 50 grama i da to košta 300,00 KM, da proda marihuanu i njemu isplati 300,00 KM, a ako uspije prodati za veću cijenu da ostatak zadrži za sebe. Marihuanu je uzeo od apelanta i za mjesec do mjesec i po ju je prodao i apelantu isplatio novac, a tada su se dogovorili da mu donese još 50 grama i sutradan je apelant došao njegovoj kući i dao mu 25 grama marihuane, za šta mu je platio 150,00 KM. Tu marihuanu je prepakovao i rasprodao za mjesec dana. Oko Nove godine od apelanta je ponovo naručio 50 grama marihuane, prije Božića mu je isplatio 200,00 KM, a ostao mu je dužan 100,00 KM. I za ovu izjavu svjedok je tvrdio da ju je potpisao pod prisilom, navodeći da je tačno da je u tom periodu bio u teškoj materijalnoj situaciji i da je sa apelantom konzumirao marihuanu, ali da nije tačno da je od njega kupovao marihuanu. Na upit tužioca zašto u iskazu gdje se ne spominje apelant govori da je tačno, a u dijelu iskaza gdje se spominje apelant govori da je to izjavio pod prisilom, svjedok nije mogao objasniti, a na ponovno pitanje da pojasni na koji način je prisiljavan da iznese ovako detaljan iskaz svjedok je šutio, pa je odgovorio da je to izjavio u policiji, ali da njegova izjava nije tačna. U vezi s navedenim, Osnovni sud je ukazao da su policijski službenici P. S. i S. S., koji su učestvovali u saslušanju navedenog svjedoka, potvrdili da je prilikom saslušanja u istrazi bio korektan, da je poučen i upozoren o svojim pravima i dužnostima i da je u zapisnik uneseno sve što je izjavio i da je na kraju potpisao zapisnik bez primjedbi. I svjedok Z. J. je takođe potvrdio da je u radnji saslušanja M. N. u istrazi učestvovao kao zapisničar, da nije vršena prinuda i uticaj na svjedoka i da je dosljedno i detaljno uneseno sve što je izjavio. Iskazima navedenih svjedoka Osnovni sud je poklonio vjeru navodeći da su njihovi iskazi saglasni i uvjerljivi i slažu se i s materijalnim dokazima. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je apelanta proglasio krivim i osudio za krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga.
8. Presudom Okružnog suda broj 80 0 K 058772 15 Gž od 22. septembra 2015. godine, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je presuda Osnovnog suda.
9. U obrazloženju odluke, Okružni sud naveo je da se apelantovim žalbenim prigovorima ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostepeni sud, analizom i ocjenom izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice od odlučnog značaja za postojanje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret. Naime, nasuprot apelantovim tvrdnjama, prvostepeni sud je pažljivom i savjesnom analizom svih izjava svjedoka M. N. i izjava svjedoka P. S., S. S. i Z. J., te izvedenih materijalnih dokaza (naredba za pretresanje stana M. N., zapisnik o pretresu stana M. N., potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od M. N., nalaz i mišljenje o izvršenom vještačenju biljne tvari MUPRS KTC Banja Luka), došao do pravilnog zaključka da je apelant u vrijeme, na mjestu i na način, opisan u izreci prvostepene presude, neovlašćeno prodavao opojnu drogu marihuanu svjedoku M. N. kod koga je prilikom pretresa stana pronađen dio kupljene opojne droge u količini od 4,7 grama. Takav zaključak prvostepeni sud je pravilno zasnovao na iskazima svjedoka M. N. iz istrage u kojima je na rezolutan i uvjerljiv način izjavio da je od apelanta kupovao opojnu drogu marihuanu. O razlozima kojima se rukovodio prilikom donošenja ovakve odluke i vrijednosnom i procesnom značaju iskaza svjedoka M. N., kako onih iz istrage tako i iskaza s glavnog pretresa, prvostepeni sud je dao iscrpno i argumentovano obrazloženje s jasnim i uvjerljivim razlozima koje kao valjane prihvata i taj sud. Naime, prvostepeni sud je analizom i ocjenom vjerodostojnosti prethodnih istražnih izjava navedenog svjedoka i njegovog izmijenjenog iskaza s glavnog pretresa, te analizom razloga kojima je svjedok objasnio radikalnu izmjenu prvobitnih iskaza, pravilno kao vjerodostojne prihvatio njegove ranije iskaze date tokom istražnog postupka zato što je svjedok prilikom saslušanja u istrazi u slobodnom kazivanju, bez ucjene, prijetnje, uvjeravanja i prinude iznio svoja neposredna saznanja o onome o čemu je svjedočio i radi razjašnjenja iskaza na postavljena pitanja dao detaljne, konkretne i nedvosmislene odgovore o činjenicama koje je moglo dati samo lice koje je neposredni učesnik u kupovini opojne droge od apelanta. Prema tome, prethodni iskazi ovog svjedoka, cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti i u vezi s činjenicom da je u njegovom stanu prilikom pretresa pronađena opojna droga marihuana pokazuju da se u pogledu odlučnih činjenica radi o saglasnim i uvjerljivim iskazima koji se kao takvi međusobno nadopunjuju i logički povezuju u činjeničnu cjelinu iz koje proizlazi pouzdan zaključak da je apelant preduzeo krivičnopravne radnje za koje je pobijanom presudom proglašen krivim. Stoga su proizvoljne i paušalne tvrdnje žalbe da je svjedok M. N. istražne izjave dao pod pritiskom i da su policijski službenici prema njemu prilikom saslušanja u istrazi primijenili prijetnju i prisilu. Osim toga, pravilnom ocjenom izvedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sva pitanja od bitnog značaja za pravilno presuđenje, a pravnom ocjenom apelantovih radnji iz izreke pobijane presude pravilno je na utvrđenu činjeničnu situaciju primijenio krivični zakon, pa se drugačije stanovište žalbe ne može prihvatiti kao osnovano.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da jedini dokaz koji je izveden tokom postupka, a koji ga tereti predstavlja iskaz svjedoka M. N. iz istrage i da ne postoji bilo kakva druga izjava koja bi na bilo koji način dovela apelanta u vezu s predmetnim krivičnim djelom. U vezi s tim, apelant smatra da je sud u konkretnom slučaju primijenio nedopustivo nizak standard dokazivanja prilikom utvrđivanja krivične odgovornosti i da je na taj način postupio suprotno principu in dubio pro reo. Apelant, takođe, smatra da je taj dokaz na kojem su redovni sudovi zasnovali svoje odluke nepodoban da se na njemu zasnuje osuđujuća presuda jer postoje sumnje da je pribavljen povredom ljudskih prava, odnosno prisilom svjedoka M. N.
b) Odgovor na apelaciju
11. Okružni sud je naveo da u postupku pred redovnim sudovima nije učinjena povreda apelantovog prava na pravično suđenje ni u jednom segmentu i da je utvrđeno činjenično stanje rezultat savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Osnovni sud je istakao da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje jer je apelant tokom postupka imao branioca, da su provedeni dokazi koje je predlagao tužilac, apelant i njegov branilac i da je cijeli postupak sproveden u skladu sa zakonom, zbog čega smatra da sprovedenim postupkom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
13. Okružno javno tužilaštvo je navelo da je cjelokupan dokazni postupak u cijelosti sproveden pravilno, što je potvrdio i Okružni sud, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
14. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12, 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Krivična djela protiv zdravlja ljudi Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224. stav 1.
(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od tri do deset godina.
15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 2.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Zakonitost dokaza Član 10. st. 1. i 2.
(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može utemeljiti svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Okružnog suda broj 80 0 K 058772 15 Gž od 22. septembra 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 7. oktobra 2015. godine, a da je apelaciju podnio 20. novembra 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
22. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom. […]
23. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
24. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je iskaz svjedoka M. N. iznuđen i da se radi o nezakonitom dokazu, da su presude zasnovane jedino na iskazu tog svjedoka i da redovni sudovi primijenili nedopustivo nizak standard dokazivanja prilikom utvrđivanja krivične odgovornosti čime su postupili suprotno principu in dubio pro reo.
25. Razmatrajući apelantove navode da je u konkretnom slučaju iskaz svjedoka M. N. iz istrage iznuđen i da se radi o nezakonitom dokazu, Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
26. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom prvostepenog postupka pred Osnovnim sudom, kao i u žalbi pred Okružnim sudom, o čemu su se redovni sudovi, ispitujući apelantove navode o nezakonitosti sprovedenih radnji, dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluke Osnovnog suda proizlazi da je taj sud, prilikom utvrđivanja da li je zaista iskaz svjedoka M. N. iznuđen, detaljno razmotrio tvrdnje navedenog svjedoka da je prinuđen na davanje iskaza u istrazi i zaključio da taj svjedok u svom iskazu, izuzev navođenja da su policijski službenici prema njemu vršili prisilu, navodnu prisilu nije detaljnije opisao, zbog čega je Osnovni sud zaključio da su takve njegove tvrdnje date s ciljem da pomogne apelantu i da bi ga eventualno spasio od krivične odgovornosti. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su ovi zaključci Osnovnog suda bili predmet analize i Okružnog suda koji je zaključio da su proizvoljne i paušalne apelantove tvrdnje da je svjedok M. N. istražne izjave dao pod pritiskom i da su policijski službenici prema njemu prilikom saslušanja u istrazi primijenili prijetnju i prisilu. Stoga, imajući u vidu da iz sadržaja obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi detaljno razmotrili pitanje da li je prema svjedoku M. N. izvršena prisila prilikom davanja iskaza u istrazi i zaključili da se tvrdnje o prisili zasnivaju na paušalnim tvrdnjama tog svjedoka, a takvo obrazloženje se ne može smatrati proizvoljnim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da su zapisnici o ispitivanju navedenog svjedoka u istrazi nezakoniti dokazi i da se na takvim dokazima nisu mogle zasnivati osporene odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da ovim apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
27. U vezi sa apelantovim navodima da jedini dokaz koji je izveden tokom postupka, a koji ga tereti predstavlja iskaz svjedoka M. N. iz istrage i da ne postoji bilo kakva druga izjava koja bi na bilo koji način dovela apelanta u vezu s predmetnim krivičnim djelom, Ustavni sud, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
28. Ustavni sud, takođe, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se cijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).
29. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, detaljno analizirao iskaze iz istrage svjedoka M. N. i doveo ih u vezu s drugim materijalnim dokazima, ocijenio ih s aspekta sadržaja i doveo u vezu s navodima tog svjedoka na glavnom pretresu. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je poklonio vjeru iskazima svjedoka M. N. koje je dao tokom istrage jer je u tim iskazima detaljno opisao na koji način je nabavio opojnu drogu od apelanta, a što se sve slaže i s materijalnim dokazima jer je opojna droga koju je kupio apelanta i pronađena u njegovom stanu prilikom pretresa koji je izvršila policija. Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Okružnog suda koji je zaključio da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Naime, Okružni sud je istakao da iskazi svjedoka M. N., cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti i u vezi s činjenicom da je u njegovom stanu prilikom pretresa pronađena opojna droga marihuana, pokazuju da se u pogledu odlučnih činjenica radi o saglasnim i uvjerljivim iskazima koji se kao takvi međusobno nadopunjuju i logički povezuju u činjeničnu cjelinu iz koje proizlazi pouzdan zaključak da je apelant preduzeo krivičnopravne radnje za koje je pobijanom presudom proglašen krivim. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da osuđujuća presuda protiv apelanta nije zasnovana samo na iskazu jednog svjedoka, već na osnovu sveukupne analize svih izvedenih dokaza koji su dovedeni u uzajamnu logičnu vezu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
30. U pogledu apelantovih navoda da mu je u predmetnom postupku povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode vezuje isključivo za ocjenu dokaza. U vezi s navedenim principom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Takođe, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema principu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret ili od koje zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
31. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza, njihove pravne valjanosti i kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, nije bio pravičan, te kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta.
33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman