Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1138/17 (I. Č.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Ništavost
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1138/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1138/17, rješavajući apelaciju Irfana Čirkinagića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Irfan Čirkinagić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 176387 14 Gž od 10. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Irfan Čirkinagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edin Tabučija, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 176387 14 Gž od 10. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi da nekretnine (bliže opisane u izreci prvostepene presude) predstavljaju posebnu imovinu apelanta, pa da je apelant po osnovu ugovora o zamjeni nekretnina, zaključenog između parničnih stranaka (apelanta, prvotužene E. Č.-H. i drugotužene Ž. Č.), stekao pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na predmetnom stanu, što su tužene dužne priznati, a prvotužena trpjeti da se na njenom suvlasničkom dijelu upiše apelant. Osporenom konačnom odlukom također je odbijen i apelantov alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav navedeni ugovor o zamjeni nekretnina.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant jednosoban stan u Zagrebu kupio 1998. godine, da je zaključio brak sa prvotuženom, prvo 2001. godine pred Islamskom zajednicom Bošnjaka u Švicarskoj, a potom 2002. godine pred nadležnim organom u Švicarskoj, te da je stan u Zagrebu 2005. godine mijenjao za stan u Sarajevu, koji je bio vlasništvo drugotužene. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su ugovorne strane kod zamjene stanova bili drugotužena, s jedne strane, te apelant i prvotužena, s druge strane, da su potpisi na ugovoru ovjereni pred Općinskim sudom u Sarajevu, te da su u zemljišnim knjigama kao suvlasnici predmetnog stana u Sarajevu, upisani apelant i prvotužena, sa dijelom od po ½, te da je upisana zabilježba postojanja ugovora o doživotnom izdržavanju, zaključenog između apelanta, kao primaoca izdržavanja, i prvotužene, kao davaoca izdržavanja 5. jula 2007. godine. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud nadalje utvrdio da je apelant iz zahvalnosti prema prvotuženoj, koja ga je finansijski pomagala, odlučio da ugovorna strana u ugovoru o zamjeni nekretnina bude i ona, a na osnovu kojeg ugovora se, kao valjanog pravnog osnova, prvotužena i upisala kao suvlasnik predmetnog stana u Sarajevu. Kantonalni sud je ukazao da je na takav zaključak prvostepenog suda imala uticaja i činjenica da je u zemljišnim knjigama izvršena i zabilješka navedenog ugovora o doživotnom izdržavanju. Kantonalni sud je konstatovao da je kod tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud zaključio da predmetni stan ne predstavlja apelantovu posebnu imovinu u smislu člana 254. Porodičnog zakona F BiH, jer se apelant sam, svojom slobodnom voljom, saglasio da prvotužena bude ugovorna strana u ugovoru o zamjeni nekretnina, zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je ocijenio da se neosnovano u žalbi ističe da je prvostepeni sud povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada je proveo dokaz saslušanjem samo tuženih u svojstvu parničnih stranaka (saslušanje parničnih stranaka je predložio apelant, pa je naknadno odustao od provođenja tog dokaza). Kantonalni sud je pojasnio da se provođenje dokaza saslušanjem parničnih stranaka određuje se na prijedlog jedne ili obje parnične stranke, pa kada je od suda određeno da se taj dokaz provede, više nema značaja koja je od stranaka taj dokaz predložila. Kantonalni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je proveo dokaz saslušanjem samo tuženih u svojstvu parničnih stranaka, jer se apelant, nesporno, odrekao prava da bude saslušan u svojstvu parnične stranke. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio da neosnovano apelant ističe da je prvostepeni sud trebao da izvrši uvid u zk izvadak koji je dostavljen na glavnoj raspravi, a ne u izvadak koji je priložen uz tužbu. Kantonalni sud je ukazao da navedeni zk izvadak, koji je dostavljen na glavnoj raspravi, za razliku od onoga koji je priložen uz tužbu, nije ovjeren od Općinskog suda u Sarajevu. Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni sud činjenicu da je postojao ugovor o doživotnom izdržavanju uvidio i cijenio zajedno sa ostalim dokazima, pa nije od značaja navod žalbe da provođenje dokaza uvidom u zk izvadak nije predloženo na okolnost zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju. Kantonalni sud je konstatovao da nije sporno da je stan u Zagrebu predstavljao posebnu apelantovu imovinu, međutim da iz stanja spisa proizlazi činjenica da je prvotužena upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnik ½ stana u Sarajevu, a da razlozi za apelantovu odluku da i prvotužena sa njim bude ugovarač kod zamjene stanova, te da bude upisana kao suvlasnik, po ocjeni Kantonalnog suda nisu od značaja za odluku o tužbenom zahtjevu. Također, Kantonalni sud je istakao da je neosnovan i alternativni tužbeni zahtjev, jer apelant nije dokazao da je suvlasništvo na predmetnom stanu prvotužena stekla na nezakonit način, odnosno da je pravni posao na osnovu kojeg je stečeno suvlasništvo ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Kantonalni sud je konstatovao da Ugovor o zamjeni stana koji su apelant i prvotužena zaključili sa drugotuženom, nije protivan prinudnim propisima, pa da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio i alternativni tužbeni zahtjev.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u konkretnom postupku pogrešno primijenili ZPP i relevantne odredbe materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1138/17 (I. Č.) | Sudska praksa | Aktio