Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1872/17 (J. L.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Testament
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1872/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1872/17, rješavajući apelaciju Jovana Lukajića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jovan Lukajić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 006793 14 Rev od 19. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovan Lukajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Drvara, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 11. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 006793 14 Rev od 19. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odlučeno je da nije pravno valjan predmetni testament sačinjen pred svjedocima (bliže opisan u izreci prvostepene presude), te je apelant obavezan da tužitelju (S. J.) naknaditi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naglasio da u konkretnoj pravnoj stvari u vanparničnom spisu, kao i u parničnom spisu nije nađen original predmetnog testamenta (u istom se nalaze samo neovjerena fotokopija testamenta na tri strane pisana rukom), te da time pretpostavke istinitosti sadržaja istog opravdavaju zaključak (nižestepenih sudova) o ništavosti testamenta koji se pojavljuje kao predmet tužbenog zahtjeva u konkretnoj pravnoj stvari. Vrhovni sud je istakao da navedeno isključuje mogućnost ispitivanja valjanosti predmetnog testamenta iz drugih razloga, koja mogućnost predstoji samo za slučaj postojanja testamenta, što u konkretnoj pravnoj stvari nije ostvareno. Vrhovni je naglasio da je testament formalni akt i da od toga nema odstupanja, pa da se stoga ne mogu smatrati valjanim testamentom fotokopije testamenta, jer takvo pismeno – fotokopija za koje se tvrdi da je testament, zavještalac nije svojeručno ni napisao ni potpisao. Vrhovni sud je konstatovao da ako je zavještalac svjesno uništio orginalni testament onda je on time testament i opozvao (član 103. stav 2. Zakona o nasljeđivanju), a ako je testament uništen slučajem ili radnjom neke druge osobe, izgubljen, sakriven ili zametnut poslije smrti zavještaoca, ili prije njegove smrti ali bez njegovog znanja, zainteresovana osoba može dokazati da je testament postojao, da je uništen, izgubljen, sakriven ili zametnut, da je bio sastavljen u obliku propisanom zakonom, da je imao sadržaj onog dijela testamenta na koji se poziva. Vrhovni sud je konstatovao da ako se dokaže sve to, da će onda testament nastao na jedan od navedenih načina, proizvesti učinak valjanog testamenta (član 81. Zakona o nasljeđivanju). Vrhovni sud je ukazao da apelant tokom cijelog postupka u konkretnoj pravnoj stvari nije postavio zahtjev da se predmetni testament rekonstruše u smislu navedene zakonske odredbe, pa da sud o tome nije mogao odlučivati, a posebno ne unatoč izostanku takvog zahtjeva prihvatiti postojanje navedenog testamenta, pa potom ocjenjivati njegovu valjanost, kako je to učinjeno u konkretnoj pravnoj stvari. Vrhovni sud je pojasnio da kako pismeno koje je priloženo i praktično proglašeno kao testament ne predstavlja testament sačinjen u jednom od oblika predviđenih Zakonom o nasljeđivanju, važećem na dan njegovog sačinjavanja tokom 2008. godine, to su pravilno nižestepeni sudovi prihvatili tužbeni zahtjev i utvrdili da predmetni testament, koji se pojavljuje kao predmet tužbenog zahtjeva, nije pravno valjan, bez obzira na razloge kojima su popratili svoje odluke.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman