Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2292/17 (R. Đ.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Testament
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2292/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2292/17, rješavajući apelaciju Ratka Đurića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ratko Đurić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 155949 17 Gž 2 od 18. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ratko Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 155949 17 Gž 2 od 18. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo pismeni testament pred svjedocima (bliže opisan u izreci prvostepenog suda), kojim je sada pokojni L. Đ. činio raspored svoje imovine za slučaj smrti tako što je svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu ostavio apelantu.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporni testament sačinjen kod nadležnog organa Skupštine opštine Laktaši za pružanje pravne pomoći pred svjedocima M. Ć. i Č. T. u prisustvu zapisničara T. D., 21. septembra 1979. godine. Okružni sud je istakao da je testament potpisan od strane svjedoka testamenta, zapisničara, da je ovjeren pečatom Skupštine opštine Laktaši, a da je testator na isti stavio otisak kažiprsta koji je uzet po sastavljaču testamenta B. R.. Okružni sud je ukazao da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da je testator bio nepismen tj. da nije znao čitati i pisati. Okružni sud je naglasio da je uslov za ponovažnost pismenog testamenta pred svjedocima u smislu odredbe člana 67. Zakona o nasljeđivanju da zavještalac zna da čita i piše, da je propisan sa ciljem obezbjeđenja autentičnosti volje ostavioca koji čitanjem može provjeriti da li je u pismenu koje mu je drugi sačinio pravilno interpretirana njegova izjavljena volja. Okružni sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju testator bio nepismen, pa da u smislu navedene odredbe nije mogao sačiniti pismeni testament pred svjedocima, te da sporni testament ne ispunjava uslove pismenog testamenta iz navedene odredbe Zakona o nasljeđivanju. Okružni sud je konstatovao da sporni testament ne ispunjava ni zakonsku formu i uslove nužne za punovažnost sudskog testamenta iz člana 69. Zakona o nasljeđivanju, jer ga nije sačinio sudija nadležnog suda već radnik za pružanje pravne pomoći Skupštine opštine Laktaši. Okružni sud je naglasio da je testament strogo formalan pravni posao i da nedostatak forme svaki testament čini ništavim, jer je forma uslov njegove punovažnosti (član 65. Zakona o nasljeđivanju). Okružni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju sporni testament ne proizvodi pravno dejstvo jer nije sačinjen u obliku predviđenom Zakonom i pod uslovima predviđenim u članu 65. Zakona o nasljeđivanju. Okružni sud je ukazao da se autentičnost spornog testamenta ne postiže ni pohranjivanjem kod suda, jer se u tom slučaju utvrđuje samo identitet zavještaoca (član 189. stav 2. Zakona o nasljeđivanju), a ne i to da li se pismeno podudara sa posljednjom voljom zavještaoca, niti se utvrđuje da li je sam zavještalac napisao testament ili neko treći po njegovom diktatu (u tom slučaju se traži forma propisana u članu 67. Zakona o nasljeđivanju). Prema tome, Okružni sud je ocijenio da se navodi žalbe, da je predmetni testament pravno valjan jer je sačinjen od stručnog lica nadležnog organa opštine Laktaši i predat na čuvanje sudu, ne mogu prihvatiti.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da nije bilo osnova da se utvrdi da je predmetni testament ništav, jer je sačinjen od stručnog lica i u zakonskoj formi.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2292/17 (R. Đ.) | Sudska praksa | Aktio