Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1278/17 (K. G.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1278/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1278/17, rješavajući apelaciju Kenana Geka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kenan Geko protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 115274 15 Rev od 8. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kenan Geko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Aida Haznadarević, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 115274 15 Rev od 8. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično su preinačene nižestepene presude na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (apelantov i drugotužiteljice N. G.), u dijelu, u kojem su tražili da se utvrdi da su stekli svojstvo sunosioca - nosioca stanarskog prava na predmetnoj garsonjeri (bliže opisanoj u izreci osporene odluke), zbog čega je tuženi (Federalni zavod PIO/MIO Mostar) dužan sa tužiteljima sklopiti ugovor o kupoprodaji stana.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužitelja za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o doživotnom izdržavanju i sticanja svojstva nosioca stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine, te obaveza tuženog da sa tužiteljima zaključi kupoprodajni ugovor u odnosu na predmetni stan. Vrhovni sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da je na spornom stanu nosilac stanarskog prava bio S. G. i da je isti umro 1998. godine, a da su tužitelji uselili u taj stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog sa nosiocem stanarskog prava (ugovor od 14. novembra 1990. godine) s kojim je apelant bio u srodstvu, te je utvrđeno da su tužitelji faktički stanovali na drugoj adresi u periodu od 1992. do 1999. godine. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje nepravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da tužitelji imaju valjan pravni osnov za sticanje stanarskog prava na predmetnom stanu prije 6. decembra 2000. godine. Vrhovni sud je pojasnio da u smislu odredbe iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju se, između ostalih, lica koja su sa nosiocem stanarskog prava živjela u ekonomskoj zajednici više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Vrhovni sud je naglasio da kako tužitelji od zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju (14. novembra 1990. godine) sa nosiocem stanarskog prava nisu živjeli više od pet godina (prema Uvjerenjima o prebivalištu), a prema operativnim podacima nisu nikako živjeli u periodu od 1992. do 1999. godine, jer su faktički bili nastanjeni u drugoj ulici, gdje su primali i humanitarnu pomoć, to tužitelji nemaju valjan pravni osnov za sticanje stanarskog prava na predmetnom stanu. Vrhovni sud je istakao da za rješavanje konkretne pravne stvari pravna valjanost ugovora o doživotnom izdržavanju, kod navedenih okolnosti, nije relevantna, niti je isti ugovor osporavan od strane tuženog. Vrhovni sud je ocijenio da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanja pravno valjan, jer ispunjava sve zakonske pretpostavke za valjanost u pogledu forme i sadržaja iz člana 120. Zakona o nasljeđivanju. Vrhovni sud je konstatovao da u konkretnom slučaju nije pravna valjanost predmetnog ugovora, kao prethodno pitanje, uslov za sticanje svojstva nosioca stanarskog prava tužitelja, nego da li su tužitelji od zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju živjeli u predmetnom stanu više od pet godina u ekonomskoj zajednici sa nosiocem stanarskog prava. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena jer je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, u suštini, proizvoljno primijenio procesno i materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na dom), te navode je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, odnosno da je Vrhovni sud donio nezakonitu odluku.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima, kao materijalnog prava koje je primijenio u konkretnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman