Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1726/17 (S.N.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1726/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1726/17, rješavajući apelaciju S. N., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. N.
protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 041611 17 Rsž od 28. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. N. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnijela je 3. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Rs 041611 17 Rsž od 28. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila, između ostalog, da se ponište kao nezakonita rješenja tužene (Opština Bileća), te da se obaveže tužena da vrati apelanticu na posao.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je tužena donijela sporno rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici, kojim je utvrdila da radni odnos apelantici kod tužene prestaje sa 29. majom 2015. godine radi odlaska u penziju, jer je ispunila uslov od 60 godina života i 40 godina penzijskog staža. Okružni sud je istakao da je neprihvatljivo apelantičino žalbeno stanovište da nije ispunila uslov za penzionisanje po osnovu dužine radnog staža, pri čemu takvu svoju tvrdnju zasniva na sadržaju iskaza svjedoka R. V. i N. T., zaposlenih kod tužene. Okružni sud je ukazao da je predmet konkretnog parničnog spora pitanje zakonitosti rješenja načelnika tužene o prestanku radnog odnosa apelantice, kao i rješenje Odbora za žalbe Opštine Bileća (kao drugostepenog organa), kojim je odbijena apelantičina žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje. Okružni sud je istakao da iz sadržaja prvostepenog rješenja o prestanku radnog odnosa apelantice, proizlazi da je isto zasnovano na odredbi člana 147. st. 1. tač.
2. Zakona o lokalnoj samoupravi, koji je važio u vrijeme kritičnog događaja, te na odredbi člana 42. st. 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Okružni sud je naglasio da je pomenutom zakonskom odredbom Zakona o PIO propisano da osiguranik ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža. Okružni sud je konstatovao da se radi o pravnoj normi koja na jasan i nedvosmislen način stvara obavezu poslodavcu da na osnovu ovlaštenja propisanih odredbom člana 147. st. 1. tač. 2. Zakona o lokalnoj samoupravi, donese rješenje o prestanku radnog odnosa službenika kada isti navrši potrebne uslove uređene propisima iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja. Dakle, Okružni sud je ocijenio da rješenje načelnika tužene, koje je predmet preispitivanja u konkretnom radnom sporu, predstavlja klasičan primjer obaveznog (a ne fakultativnog) prestanka radnog odnosa, kojeg je načelnik bio dužan donijeti u slučaju kada je službenik (u ovom slučaju - apelantica) navršila godine života i penzijskog staža za ostvarivanja prava na starosnu penziju, prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja. Okružni sud je ukazao da je obavezno donošenje takvog rješenja uslovljeno, dakle, navršenjem godina života i penzijskog staža, shodno propisima Zakona o PIO. Okružni sud je naveo da na obaveznost takvog postupanja upućuje i odredba člana 125. st. 1. tač. 4. Zakona o radu, koja takođe predviđa prestanak radnog odnosa kada radnik navrši 40 godina penzijskog staža ili 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja. Okružni sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju apelantica u trenutku donošenja spornog rješenja o prestanku radnog odnosa imala navršenih 60 godina života i navršenih 40 godina penzijskog staža. Okružni sud je istakao da je utvrđeno da je apelantica navršila 60 godina života na osnovu datuma njenog rođenja, a visina ostvarenog penzijskog staža na osnovu uvida u radnu knjižicu i personalnu dokumentaciju, iz kojih proizlazi činjenica o navršenih 40 godina penzijskog staža. Okružni sud je zaključio da iz svega navedenog proizlazi da je apelantica u momentu donošenja spornog rješenja o prestanku radnog odnosa kod tužene ispunjavala zakonske uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju, u smislu odredbe člana 42. stav 1. Zakona o PIO (60 godina života i 40 godina penzijskog staža), te da je kod takve pravne situacije, pravilno postupila tužena kada je donijela predmetno rješenje o prestanku radnog odnosa.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno pravo, odnosno da Okružni sud (kao i prvostepeni sud) nije cijenio dokaz koji se nalazi u spisu, na koji je ukazivano i u apelantičinoj žalbi, a koji se odnosi na uplatu razlike doprinosa za R. V. (svjedok u konkretnom postupku) koji je bio u identičnoj situaciji kao apelantica i kome je utvrđeno da ne ispunjava uslove za odlazak u penziju u pogledu dužine radnog staža, pa su mu uplatili razliku ali da to nije utvrđeno i za apelanticu.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantičine žalbe protiv prvostepene presude (Okružni sud je obrazložio da u slučaju kad je predmet konkretnog spora zakonitost osporenog rješenja o prestanku ranog odnosa apelantice da je „neprihvatljivo apelantičino žalbeno stanovište da nije ispunila uslov za penzionisanje po osnovu dužine radnog staža, pri čemu takvu svoju tvrdnju zasniva na sadržaju iskaza svjedoka R. V.“, te je naveo relevantne dokaze na osnovu kojih je utvrđena zakonitost osporene odluke u konkretnom postupku), tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman