Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1598/17 (L. B.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1598/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1598/17, rješavajući apelaciju Ljupka Bilića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ljupko Bilić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 009019 14 Rev od 17. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljupko Bilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Sesar-Ćurić-Miletić Z.O.U. Mostar, podnio je 24. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 009019 14 Rev od 17. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezani su apelant i drugotužena (Federacija BiH) da na ime regresnog duga solidarno isplate određeni novčani iznos tužitelju (Croatia osiguranje d.d.).

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da se 29. aprila 1995. godine dogodila saobraćajna nesreća koju je prouzrokovao apelant, u kojoj je smrtno stradao pješak B. M., da je vozilo kojim je prouzrokovana saobraćajna nesreća bilo na korištenju kod HVO-a i mobilisano za potrebe Sektora vojne policije, da je apelant kao vozač tog vozila bio pripadnik Druge bojne VP na dužnosti pomoćnika zapovjednika za logistiku, a da se nesreća dogodila prilikom vraćanja istog na dežuru. Vrhovni sud je dalje naveo da je također utvrđeno da je pravosnažnom presudom apelant oglašen krivim da je počinio krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa i to teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa, te da je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, da je na osnovu presude Opštinskog suda u Livnu, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Livnu tužitelj majci i bratu smrtno stradalog B. M. na ime naknade nematerijalne i materijalne štete, te troškova parničnog postupka, isplatio utuženi iznos. Vrhovni sud je ukazao da je presudom Vrhovnog suda od 4. decembra 2007. godine (u predmetu naknade štete obitelji poginulog pješaka) uvažena revizija tuženog Croatia osiguranje d.d. (tužitelj u konkretnom postupku), iz razloga što vozilo kojim je prouzrokovana saobraćajna nesreća u kojoj je smrtno stradao pješak B. M. nije podlijegalo obaveznom osiguranju od auto-odgovornosti, pa da ne stoji odgovornost Croatia osiguranja d.d. kao osiguravajućeg društva da trećim licima naknadi štetu i da se za tako nastalu štetu odgovara po opštim propisima Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je ukazao da je apelant odgovoran za štetu kao lice koje je štetu neposredno prouzrokovalo (član 154. ZOO), a drugotužena po principu odgovornosti za drugog (član 172. ZOO), pa da ne stoje paušalni revizijski prigovori o nedostatku pasivne legitimacije na strani označenih tuženih (apelanta i drugotužene). Vrhovni sud je konstatovao da je drugostepeni sud pravilno našao da je pravni osnov tužbenog zahtjeva odredba člana 218. ZOO koja reguliše ko za drugog učini kakav izdatak ili nešto drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti ima pravo zahtijevati naknadu od njega. Vrhovni sud je konstatovao da su na osnovu gore navedenih odredbi ZOO i odredbe člana 72. stav 1. Zakona o odbrani tuženi bili dužni srodnicima smrtno stradalog B. M. naknaditi štetu zbog smrti istog, a takva dužnost ne postoji na strani tužitelja, a što je i utvrđeno navedenom presudom Vrhovnog suda (od 4. decembra 2007. godine). Vrhovni sud je ukazao da kako je tužitelj učinio izdatak koji su po zakonu bili dužni učiniti apelant i drugotuženi, to je u skladu sa odredbom člana 218. ZOO stekao osnov da od apelanta i drugotuženog zahtijeva naknadu iznosa koji je za njih isplatio. Vrhovni sud je naglasio da u skladu sa odredbom člana 216. ZOO, uz ispunjenje uslova iz te zakonske odredbe, tužitelj ne bi imao pravo da traži vraćanje neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete od lica kojima je izvršio isplatu, a ne od lica koja su po zakonu bila dužna da izvrše tu isplatu i koju isplatu je za njih izvršio tužitelj, pa da nije osnovan revizijski prigovor da je konkretnu pravnu stvar trebalo riješiti primjenom odredbe člana 216. ZOO.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešnoj primijenjeni procesnog i materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1598/17 (L. B.) | Sudska praksa | Aktio