Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1550/17 (B. M.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1550/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1550/17, rješavajući apelaciju Branka Marušića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branko Marušić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 097607 14 Rev od 2. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Marušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, podnio je 24. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 097607 14 Rev od 2. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se obaveže tužena (Republika Srpska) da mu isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora u konkretnoj parnici apelantov zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete, jer tužena po konkursu koji je raspisala nije izabrala apelantov prijedlog za rješenje izgleda grba Republike Srpske. Vrhovni sud je istakao da je nakon provedenog postupka prvostepeni sud utvrdio da je Narodna skupština Republika Srpske objavila Javni poziv-Konkurs za izradu prijedloga rješenja izgleda grba Republike Srpske, da je bila predviđena novčana nagrada u iznosu od 10.000,00 KM za izabrani grb, da se apelant prijavio na konkurs sa svoja četiri rada, te da apelant sa svojim radovima nije ušao u uži krug prijedloga za grb Republike Srpske. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa da stoga tzv. „dokazni stavovi“ na koje se revizija poziva, a koji su bili dio žalbe koja je izjavljena protiv prvostepene presude, nisu mogli biti predmet razmatranja u tom revizionom postupku, jer se suštinski odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 231. ZPP-a propisano da je obaveza drugostepenog suda da u obrazloženju presude ocijeni žalbene navode koji su od odlučnog značaja, a da je to taj sud u konkretnom slučaju i učinio. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud ispravno za svoje polazište uzeo stav da je za odgovornost štetnika za štetu u smislu odredbe člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) potrebno, ne samo da je oštećeno lice pretrpjelo štetu, već i da se ostvare i druge opšte pretpostavke odgovornosti za štetu i to da postoji subjekt odgovoran za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje i uzročna veza između štetne radnje i štete. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 172. stav 1. ZOO-a propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Vrhovni sud je konstatovao da iz te zakonske odredbe proizlazi da bi tužena, u slučaju ispunjenja pretpostavki za njenu odgovornost po tom osnovu, primarno odgovarala za štetu koju službeno lice u vezi sa vršenjem službe pričini građaninu u vršenju javnih ovlaštenja. Vrhovni sud je naveo da se nezakonitim radom službenog lica podrazumijeva postupanje protivno zakonu ili drugom propisu ili propuštanje da se ono primijeni, te da takva odgovornost ne postoji ako su organ ili službeno lice pogrešno primijenili materijalno pravo, isključivo kao rezultat pogrešnog pravnog shvatanja. Vrhovni sud je pojasnio da je nepravilan rad činjenje - nečinjenje, protivno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti. Vrhovni sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju apelant kao učesnik u konkursu u smislu odredbe člana 232. stav 2. ZOO-a propustio da zahtjeva poništenje odluke o dodjeljivanju nagrade ako je smatrao da nagrada nije dodijeljena saglasno pravilima konkursa. Vrhovni sud je ocijenio da činjenica, da apelantu nije dostavljena odluka o dodjeli nagrade, nije od značaja jer je za istu on saznao, što se vidi iz njegovih navoda u toku postupka, a da bez obzira na ta saznanja apelant nije tražio poništenje pomenute odluke. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da apelantova tvrdnja, da su „pravila tradicionalne heraldike“ povrijeđena na njegovu štetu neizborom jednog od predloženih rješenja za grb Republike Srpske, a na koja se pozivao pomenuti konkurs, je ostala nedokazana. Naime, Vrhovni sud je pojasnio da sud nema stručna znanja iz oblasti heraldike, a da apelantovo znanje u toj oblasti, ma koliko bilo renomirano, ne može biti osnov za sudsku odluku. Imajući prednje u vidu, Vrhovni sud je zaključio da i po njegovoj ocjeni, apelant u toku postupka nije dokazao tvrdnje na kojima zasniva svoj zahtjev, a što mu je obaveza u smislu odredbe člana 123. stav 1. ZPP-a. Vrhovni sud je istakao da dokazi koje je u toku postupka proveo apelant mogu biti samo osnova za davanje nalaza i mišljenja lica koja posjeduje znanja iz heraldike, međutim u predmetnoj pravnoj stvari nije predloženo, niti provedeno, vještačenje, pa da je tako apelantova tvrdnja da su u konkretnom slučaju povrijeđena pravila heraldike na njegovu štetu ostala nedokazane. Vrhovni sud je konstatovao da kod takvog stanja stvari da je ispravan stav nižestepenih sudova da je tužbeni zahtjev, kako u pogledu materijalne, tako i nematerijalne štete, neosnovan, jer apelant nije dokazao osnovanost istog, i to prije svega da je tuženi preduzeo bilo koju protivpravnu radnju, a isto tako nije dokazano da je apelant pretrpio štetu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant obrazlaže, u suštini, na način da smatra da su sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, da su pogrešno zaključili da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu, kako materijalnu tako i nematerijalnu, kao i da nije dokazao da je tužena preduzela protivpravnu radnju, odnosno da su pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4.) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZOO i ZPP-a sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman