Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1585/17 (D. M.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1585/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1585/17, rješavajući apelaciju Darka Miljkovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Darko Miljković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 098084 16 Rev od 26. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Darko Miljković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 098084 16 Rev od 26. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se obaveže tužena (Republika Srpska – Ministarstvo unutrašnjih poslova Banja Luka) da mu naknadi nematerijalnu i materijalnu štetu u određenim novčanim iznosima.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelant 1. januara 2009. godine svojim vozilom i u službenoj uniformi (radio kao policajac), putovao iz Prnjavora na radno mjesto na koje je raspoređen, te da je na određenom dijelu puta u ranim jutarnjim satima doživio saobraćajnu nezgodu. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano “ko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice”. Vrhovni sud je istakao da krivica za prouzrokovanu štetu postoji kada je štetnik štetu prouzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom (član 158. ZOO). Vrhovni sud je naveo da odredba člana 74. stav
1. Zakona o radu (u daljnjem tekstu : ZOR) propisuje, između ostalog, da je “poslodavac dužan da sve zaposlene radnike kolektivno osigura od nesreće na poslu kod odgovarajuće organizacije za osiguranje”, dakle, da je zakon poslodavcu nametnuo obavezu osiguranja radnika od posljedica nesreće na poslu, te da druga vrsta obaveznog osiguranja radnika tom odredbom ZOR-a nije stavljena u obavezu poslodavca. Vrhovni sud je istakao da radnik, saglasno odredbi člana 104. ZOR-a, ima pravo na naknadu štete od poslodavca koju pretrpi na radu ili u vezi sa radom, osim ako je šteta nastala zbog njegove krivice ili nepažnje. Vrhovni sud je konstatovao da povreda na putu od stana do posla i obratno, da bi bila upisana u odgovornost poslodavca, kao osnova za naknadu štete u građanskopravnom smislu, mora imati svoj uzrok u radnjama ili propustima za koje on odgovara. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno, što apelant ne osporava, da je do nesreće i povrjeđivanja apelanta došlo kao posljedica sletanja apelantovog vozila sa kolovozne trake na putu od kuće do posla, i to njegovom krivicom jer nije brzinu kretanja prilagodio uslovima puta i vremenskim prilikama (kolovoz mokar, poledica). Vrhovni sud je istakao da cijeneći utvrđeni slijed uzroka nastanka šteta koja je iz toga proistekla za apelanta ne može se staviti u krivicu tuženoj, jer nije nastala uslijed propusta u radu ili neke druge protupravne radnje tužene. Vrhovni sud je ukazao da se štetni događaj desio na magistralnom putu, a uzrok njenog nastanka je u neprilagođenoj vožnji apelanta i činjenici da je kolovoz bio prekriven zaleđenom površinom. Vrhovni sud je naglasio da je održavanje mreže magistralnih puteva stavljeno u nadležnost Javnog preduzeća „Putevi Republike Srpske“. Vrhovni sud je zaključio da nema tačke vezivanja sa radnjom ili propustom tužene koja bi mogla stvoriti osnov njene građanskopravne odgovornosti za naknadu štete koja je nastala kao posljedica iz štetnog događaja, te da ne može tužena odgovarati za nastanak štetne posljedice kada nije mogla da utiče na uzrok njenog nastanka. Vrhovni sud je naglasio da apelantova povreda nije nastala u uzročno posljedičnoj vezi sa procesom rada, već uslijed njegove nepažnje i dejstva vanjskog faktora i nema karakter povrede na radu za koju bi, u smislu odredbe člana 104. stav 1. ZOR-a u vezi sa odredbom člana 154. ZOO-a, odgovarala tužena. Stoga, Vrhovni sud je konstatovao da apelant može ostvarivati samo pravo po osnovu penzijsko-invalidskog osiguranja, ali mu to ne daje pravo na naknadu štete od tužene kao svog poslodavca. Vrhovni sud je ocijenio da drugačiji zaključak ne mogu ishoditi ni revizioni navodi da se u smislu odredbe člana 98. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, pod povredom na radu smatra povreda radnika koja se dogodi u prostornoj, vremenskoj i uzročnoj povezanosti sa obavljanjem posla, na način kako je ona definisana tom odredbom. Vrhovni sud je dalje naveo da je stavom 2. tog člana propisano da se povredom na radu smatra i povreda prouzrokovana na način iz stava 1. koju osiguranik pretrpi na redovnom putu od stana do mjesta rada. Vrhovni sud je konstatovao da prema toj zakonskoj odredbi povređivanje apelanta ima značaj povrede na radu sa stanovišta propisa o penzijskom i invalidskom osiguranju i ostvarivanja prava koja su tim propisima predviđena. Međutim, Vrhovni sud je istakao da ta pravna fikcija, ustanovljena tim propisom, da je povreda na redovnom putu do posla - povreda na radu, ne može biti pravna činjenica relevantna za delikatnu odgovornost tužene kod koje je apelant bio u radnom odnosu, čija odgovornost se ima prosuđivati prema pravilima za naknadu štete propisanim odredbama ZOO-a.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), te navode je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno primjeni procesnog i materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO-a i ZOR-a. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman