Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1676/17 ("Voćar" d.o.o. Gornji Rahić)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1676/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1676/17, rješavajući apelaciju "Voćar" d.o.o. Gornji Rahić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Voćar" d.o.o. Gornji Rahić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 101681 16 Rev od 16. marta 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Voćar" d.o.o. Gornji Rahić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 28. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 101681 16 Rev od 16. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da su tuženi (prvotuženi ,,MOGYI KFT“ Mađarska i drugotuženi „TOMATO COMERCE“ d.o.o. Banja Luka), povrijedili pravo na žig apelanta pod nazivom „Kikiriki" i izvršili djelo nelojalne konkurencije, na način što je prvotuženi proizvodio i izvozio na tržište Bosne i Hercegovine, a drugotuženi uvozio i stavljao u promet proizvode na tržište BiH, pod nazivom „Kikiriki", te da zabrani tuženima korištenje tog robnog žiga na bilo koji način, kao i da koriste bilo kakav robni žig koji bi mogao biti sličan robnom žigu tužioca i da se obavežu tuženi da apelantu isplate štetu u određenom novčanom iznosu.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno da li su prvotuženi kao proizvođač i drugotuženi kao uvoznik i distributer izvršili povredu žiga apelanta u smislu odredbe člana 81. Zakona o žigu. Vrhovni sud je ukazao da bi postojala povreda zaštićenog žiga, mora da postoji takva sličnost oznaka da u prosječnim uslovima koji u prometu postoje, učesnici u prometu zamjenjuju takve oznake tj. smatraju da su one iste. Vrhovni sud je istakao da se sličnost utvrđuje poređenjem oznaka sa aspekta značenja, kao i sa zvučnog i vizuelnog aspekta, te da što je sličnost oznaka veća, da je veća i vjerovatnoća izazivanja zabune. Vrhovni sud je naveo da se prilikom utvrđivanja sličnosti upotrebljava termin „pažnja prosječnog učesnika u prometu" - koji podrazumijeva idealnu ličnost koja učestvuje u privrednom životu i koja personifikuje ona psihička svojstva (obrazovanje, znanje, iskustvo, pažnju) koja su relevantna za ocjenjivanje u svakom konkretnom slučaju. Vrhovni sud je konstatovao da bi se utvrdilo da li postoji povreda žiga da je potrebno utvrditi ukupan utisak koji znakovi ostavljaju u svijesti prosječnog potrošača, te da ii će zajednička obilježja znakova prouzrokovati zabunu kod potrošača. Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi prilikom upoređivanja sličnosti zaštićenog žiga apelanta u odnosu na znak prvotuženog, pod kojim stavlja u promet sporna pakovanja kikirikija, uzeli u obzir sve kriterije (verbalne i grafičke elemente, izgled, značenje) tj. sve distinktivne elemente imajući u vidu znakove u cjelini, i pravilno zaključili da se ne radi o bitno sličnim znacima koji mogu stvoriti zabunu u prometu kod prosječnog potrošača. Vrhovni sud je istakao da se u svakodnevnom prometu roba i usluga, od prosječnog potrošača ne može zahtijevati da obraća naročitu pažnju da bi bez poteškoća uočio da se radi o proizvodu različitih proizvođača. Međutim, Vrhovni sud je naglasio da on u odabiru proizvoda treba da ima određeni minimalni stepen pažnje koja mu omogućava da uoči elemente na pakovanju i temeljem njih vidi distinkciju i razazna da li se radi o proizvodu jednog ili drugog proizvođača. Naime, Vrhovni sud je zaključio da neovisno od činjenice da je na spornim pakovanjima proizvoda kikirikija apelanta i prvotuženog dominantna bijela boja podloge i slika rasutog kikirikija (što jeste sličnost), da su ostali postojeći elementi (nazivi ,,Timi“ i ,,Mogyi“, kao i naziv „kikiriki", ispisani različitim fontom, oblikom slova i dizajnom, kao i mjesto, oblik i kurziv slova „slani. prženi“ i „peanuts. erdnusse. arašidi“), dovoljni da prosječni potrošač jasno i bez posebne pažnje uoči da se radi o proizvodima različitih proizvođača. Vrhovni sud je konstatovao da je stoga pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije dokazao da je prosječan potrošač doveden u zabludu izazivanjem vizualnog efekta koji bi proizlazio iz sličnosti pakovanja proizvoda kikirikija, i koji bi kod potrošača mogao utjecati na izazivanje asocijacije na proizvod drugog proizvođača.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant obrazlaže, u suštini, da su redovni sudovi u konkretnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1676/17 ("Voćar" d.o.o. Gornji Rahić) | Sudska praksa | Aktio