Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1683/17 (B.S.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Izuzetno materijalno osiguranje
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1683/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1683/17, rješavajući apelaciju B. S., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B. S.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 091288 15 Rev od 26. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B. S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Vitomir Gajić i Ljiljana Mrđa Kulundžija, advokati iz Banje Luke, podnio je 28. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 091288 15 Rev od 26. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u djelu kojim je tražio da se obaveže tuženi („Brčko-Gas osiguranje“ a.d. Brčko) da mu naknadi materijalnu štetu na ime izmakle koristi u određenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da u konkretnoj parnici apelant, između ostalog, traži da mu tuženi naknadi materijalnu štetu na ime izmakle koristi koju je pretrpio zbog posljedica povređivanja u saobraćajnoj nezgodi koju je prouzrokovao osiguranik tuženog. Vrhovni sud je istakao da između štetne radnje (u konkretnom slučaju saobraćajne nezgode) i štete mora postojati uzročna veza shodno članu 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je ukazao da je na oštećenom – apelantu teret dokazivanja uzročne veze između pretrpljene štete i saobraćajne nezgode. Vrhovni sud je naveo da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu ili su mu potrebe trajno uvećane ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, da je odgovorno lice dužno plaćati mu određenu novčanu rentu kao naknadu za tu štetu (član 195. stav 2. ZOO). Vrhovni sud je konstatovao da u konkretnoj parnici apelant traži da mu tuženi naknadi izgubljenu zaradu (izmaklu korist) u vidu razlike između invalidske penzije i primanja koje je ostvarivao prije štetnog događaja. Vrhovni sud je naglasio da je apelant, da bi uspio sa tim zahtjevom, morao dokazati da je prestanak obavljanja njegove samostalne djelatnosti, odnosno odjavljivanje samostalne zanatske radnje, posljedice povrede koju je zadobio u konkretnoj saobraćajnoj nezgodi. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju kod apelanta nije nastupila trajna odnosno potpuna nesposobnost za rad već samo djelimična nesposobnost. Vrhovni sud je zaključio da je apelant bio dužan i da dokaže uzročnu vezu između te djelimične nesposobnosti za rad i gubitka zarade, odnosno da dokaže da je umanjenje njegove mjesečne zarade posljedica umanjena njegove radne sposobnosti. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da je bilo bitno utvrditi da li se kod apelanta tjelesno oštećenje i djelimično umanjenje radne sposobnosti odrazilo na njegovu mogućnost privređivanja poslije zadobivanja tjelesne povrede. Vrhovni sud je konstatovao da je umanjenje životne aktivnosti apelanta iznosi 27,50%, ali da nije utvrđen procenat umanjenja njegove radne sposobnosti, jer na tu okolnost apelant nije izveo dokaze. Vrhovni sud je naglasio da je u vrijeme povređivanja apelant imao 49 godina života, da je povrijeđen u junu 2007. godine, a da je samostalnu radnju odjavio u februaru 2009. godine, što znači da je i nakon povređivanja radnja obavljala djelatnost još 20 mjeseci. Vrhovni sud je ukazao da iz nalaza invalidske komisije proizlazi da apelant uslijed smanjenja radne sposobnosti ne može više da obavlja teške fizičke poslove. ali je sposoban da obavlja lakše poslove iz oblasti svoje struke (stolarska djelatnost, montaža namještaja). Vrhovni sud je ocijenio da je s tim u vezi bilo neophodno utvrditi koje je poslove apelant obavljao kao vlasnik samostalne zanatske radnje, te da li je bilo drugih zaposlenih radnika i koje poslove su oni obavljali. Vrhovni sud je ukazao da apelant nije izveo dokaze na prednje okolnosti, kao ni dokaz vještačenjem radi utvrđenja stepena umanjenja njegove radne sposobnosti pa da s tim u vezi nije ni dokazao da je odjavljivanje zanatske radnje posljedica njegove invalidnosti. Vrhovni sud je naglasio da je odredbama članova 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisana obaveza stranaka da dokaže činjenice na kojima zasnivaju zahtjev i pravilo o teretu dokazivanja. Vrhovni sud je zaključio da imajući u vidu da apelant izvedenim dokazima nije dokazao osnovanost dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži naknada materijalne štete na ime izgubljene zarade, da je drugostepeni sud pravilno sudio kada je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su drugostepeni sud i Vrhovni sud proizvoljno ocijenili izvedene dokaze i da su pogrešno primijenili materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su drugostepeni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana
123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 126. ZPP propisano da "ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja". Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem drugostepenog i Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman