Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1986/17 (M. L.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1986/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1986/17, rješavajući apelaciju Mustafe Lepare, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mustafa Lepara protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 41 0 Rs 031256 14 Rev od 21. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Lepara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Sead Gajević, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 Rs 031256 14 Rev od 21. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 031256 14 Rsž od 22. avgusta 2014. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Visokom broj 41 0 Rs 031256 12 Rs od 18. marta 2014. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Zavisno društvo RMU „Breza“ d.o.o. Breza) da mu na ime naknade štete isplati iznos od 11.500,00 KM (pretrpljeni duševni bolovi, fizički bolovi i strah).
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su nižestepeni sudovi utvrdili da se apelant, kao zaposlenik tuženog 22. septembra 2007. godine, tokom druge smjene oko 20,50 časova, obratio šefu smjene elektro službe riječima da više nije sposoban za posao, ne spominjući da je prije ovog razgovora prilikom silaska sa stepenica pao na metalnu platformu i da je povrijeđen i da zbog toga nije sposoban za rad. Takođe je navedeno da šef smjene prilikom razgovora nije vidio da je apelant povrijeđen i da zbog toga nije sposoban za rad, te da apelant prije napuštanja radnog mjesta nikoga nije obavijestio da je pao prilikom silaska sa platforme, odnosno doživio povredu na radu. Dalje je navedeno da je prijava o nesreći sačinjena naknadno (27. septembra 2007. godine), da su u prijavi nesreće kao očevici navedeni radnici tuženog, a koji na dan u prijavi nesreće na poslu (22. septembar 2007. godine) po šiht listi tuženog nisu evidentirani da su bili na poslu, odnosno prisutni navedenom događaju. Isto tako je navedeno da je u prijavi nesreće na poslu kao uzrok nesreće navedena neopreznost i poskliznuće apelanta na metalnoj platformi, dok su po nalazu vještaka rudarske struke povrede navedene u prijavi nesreće na poslu posljedica nedovoljne pažnje apelanta i nepoštivanje propisa zaštite na radu (nije nosio šljem, niti je imao rukavice) i da se radi o isključivoj odgovornosti apelanta. Vrhovni sud je naveo da je liječenje apelanta trajalo do 24. marta 2010. godine, kada mu je po osnovu bolesti utvrđena invalidnost I kategorije, dok je tužbu za naknadu štete zbog povrede na radu podnio 29. februara 2012. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisuje odgovornost po osnovu krivice i odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti (odredbe člana 154. stav 1. i 2.). Vrhovni sud je ukazao da bi za povredu na radu nastalu na način na koji je povrijeđen apelant tuženi odgovarao samo u slučaju postojanja uzročne veze između povređivanja apelanta i odgovornosti tuženog po propisima ZOO. Shodno navedenom, Vrhovni sud je istakao da apelant u toku postupka provedenim dokazima nije dokazao da je 22. septembra 2007. godine na opisani način doživio povredu na radu ili u vezi sa radom, niti je dokazao odgovornost tuženog za traženu naknadu nematerijalne štete. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 376. stav 1. ZOO propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Vrhovni sud je ukazao da je apelantovo potraživanje zastarjelo, iz razloga što je proteklo više od tri godine od dana kada je šteta nastala (štetni događaj 22. septembar 2007, tužba podnesena 29. februara 2012. godine), odnosno apelant je tužbu podnio nakon isteka subjektivnog roka od tri godine.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi navodi hronologiju predmetnog postupka, te ukazuje da su nezakonite presude Vrhovnog suda i nižestepenih sudova.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman