Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1337/17 (R. F.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1337/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-1337/17, rješavajući apelaciju Radojke Filipović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Radojka Filipović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 161799 16 Rev od 19. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radojka Filipović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zvornika, koju zastupa Slavko Studić, advokat iz Zvornika, podnijela je 7. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 161799 16 Rev od 19. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 16179912 Gž od 14. oktobra 2015. godine kojom je uvažena žalba tuženog (INA BH d.d. Sarajevo) i preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ona stekla pravo da u svojstvu člana porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava Stjepana Filipovića, otkupi stan (preciznije naveden u izreci drugostepene presude) kao i pripadajući dio zemljišta za redovnu upotrebu zgrade za otkupnu cijenu u određenom novčanom iznosu, koju će apelantkinja uplatiti u certifikatima na račun tuženog, što je tuženi dužan priznati i trpiti i da se naloži Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu – Odsjek KPU da nakon pravosnažnosti presude i dokaza o uplati otkupne cijene stana, upiše apelantkinju sa pravom vlasništva.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su nižestepeni sudovi utvrdili da je prednik apelantkinje (suprug) bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu koji mu je dodijeljen od strane tuženog i da je preminuo 2. novembra 1986. godine. Dalje je navedeno da je stan proglašen napuštenim, a da je Rješenjem Uprave za stambene poslove KS od 30. juna 1999. godine, apelantkinji kao članu porodičnog domaćinstva vraćen stan i da je apelantkinja uvedena u posjed stana 19. oktobra 2001. godine, te da je podnijela tuženom zahtjev za otkup stana 28. novembra 2003. godine, ali da tuženi nije postupio po navedenom zahtjevu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 8a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisan rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana nosilaca stanarskog prava na napuštenim stanovima. Vrhovni sud je ukazao da su prvostepeni i drugostepeni sud zauzeli različite pravne stavove o blagovremenosti podnesenog zahtjeva za otkup stana. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prihvatio pravni stav drugostepenog suda, koji je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev iz razloga što je zahtjev podnijet neblagovremeno. Naime, drugostepeni sud je naveo da je odredbama člana 8a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano da nosilac stanarskog prava na stanu koji je posebnim propisima koji su primjenjivani na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine proglašavan napuštenim, stiče pravo na kupovinu stana po odredbama ovog zakona nakon "proteka roka od dvije godine od dana stupanja u posjed stana". Shodno tome, drugostepeni sud je naveo da je apelantkinja zahtjev za kupnju stana podnijela nakon proteka zakonskog roka. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na dom, u čiji posjed je uvedena 19. oktobra 2001. godine, od kada svoje svakodnevne aktivnosti može provoditi u predmetnom stanu. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantkinja navodi da je odredbama člana 8a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano nešto sasvim drugo od onoga što tvrde Vrhovni i drugostepeni sud, odnosno da je apelantkinja protekom roka od dvije godine nakon ulaska u posjed stana nije prekludirana u pravu na otkup stana, već je tada stekla pravo da traži otkup stana.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i drugostepeni sud u obrazloženjima svojih odluka dali dovoljno detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi razmatrao ista ili slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4689/11 od 6. novembra 2014. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2334/13 od 20. juna 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman