Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2119/17 ("YELLOW CAB" d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2119/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2119/17, rješavajući apelaciju "YELLOW CAB" d.o.o. Sarajevo i Jasmina Zajke, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli "YELLOW CAB" d.o.o. Sarajevo i Jasmin Zajko protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 598915 17 Pžp od 27. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "YELLOW CAB" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Jasmin Zajko (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Sarajeva, podnijeli su 30. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 598915 17 Pžp od 27. marta 2017. godine.

2. U prekršajnom postupku koji je okončan osporenom odlukom prvoapelant, kao pravna osoba, i drugoapelant, kao odgovorno lice, oglašeni su odgovornim zbog prekršaja iz člana 5. stav 3. u vezi sa stavom 2. Zakona o taksi prijevozu Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zakon o taksi prijevozu), te je prvoapelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM, a drugoapelantu novčana kazna u iznosu od 250,00 KM. Pored navedenog, prvoapelantu je izrečena zaštitna mjera zabrana obavljanja taksi djelatnosti na području Kantona Sarajevo u trajanju od tri mjeseca. Također, apelanti su obavezani da plate troškove prekršajnog postupka u iznosu od 50,00 KM.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je 27. jula 2016. godine, na području Općine Stari Grad Sarajevo, inspekcijskom kontrolom utvrđeno da je vozač koji je zaposlen kod prvoapelanta obavljao taksi prijevoz bez posjedovanja dopunske taksi oznake izdate od strane nadležnog Ministarstva Kantona Sarajevo. Prvostepeni sud je istakao da je na usmenom pretresu, u međusobnoj vezi sa odbranom apelanata, cijenio dokaze optužbe i to saslušanjem svjedoka, čitanjem zapisnika o inspekcijskom pregledu i primjedbi na zapisnik, službene zabilješke sačinjene od strane saobraćajnog inspektora, potvrde o registraciji vozila, rješenje o privremenom isključenju vozila iz saobraćaja i sl., a koji se međusobno nadopunjuju i da ih je prihvatio kao jasne, određene i uvjerljive, te da je na osnovu navedenih dokaza na nesumnjiv način utvrdio da su apelanti počinili prekršaj koji im se stavlja na teret. U pogledu prigovora apelanata na zakonitost i relevantnost dokaza optužbe, prvostepeni sud je istakao da ih nije prihvatio osnovanim jer ne dovode u sumnju vjerodostojnost dokaza optužbe.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je istakao da je članom 5. st. 2. i 3. Zakona o taksi prijevozu propisano da taksi prijevoznik kome dopunsku taksi oznaku nije izdalo nadležno Ministarstvo Kantona Sarajevo, ne može obavljati taksi prijevoz na području Kantona Sarajevo, osim ukoliko tranzitira teritoriju Kantona ili završava vožnju putnika započetu izvan Kantona. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju, u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja, cijenio dokaze odbrane apelanata i dokaze ovlaštenog organa pojedinačno i u međusobnoj vezi, poklanjajući vjeru iskazima i dokazima ovlaštenog organa i navodeći jasne razloge za takvo uvjerenje. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da iz navedenog proizilazi da su se u radnjama apelanata ostvarila sva bitna obilježja prekršaja koji im se stavlja na teret. U pogledu izricanja zaštitne mjere, Kantonalni sud je istakao da, budući da je odredbama člana 50. stav 3. Zakona o taksi prijevozu obligatorno propisano da se za prekršaj koji se apelantima stavlja na teret izriče i zaštitna mjera zabrane obavljanja djelatnosti u trajanju do tri mjeseca do jedne godine, tj. da zakonom nije ostavljena mogućnost sudu da sam cijeni i odluči da li će navedenu zaštitnu mjeru izreći ili ne, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je izrekao navedenu zaštitnu mjeru u konkretnom slučaju.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnoj apelaciji pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, ističući da su osporene odluke zasnovane isključivo na zapisniku o izvršenom inspekcijskom nadzoru koji je sačinjen suprotno zakonskim odredbama, a kojem su dokazu sudovi poklonili vjeru. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na imovinu, nediskriminacija, sloboda kretanja), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, pa tako i u odnosu na navode apelanata u odnosu na ocjenu dokaza, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u osporenoj odluci u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su apelanti počinili predmetni prekršaj na način kako je to navedeno u izreci prvostepenog rješenja. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2119/17 ("YELLOW CAB" d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio